Előző fejezet Következő fejezet

ODAKLE POTJEČE NAZIV DALMATINI?

 

Malo znamo o doseljenju Hrvata u današnju domovinu. Glavni je razlog tomu u nedostatku pouzdanih izvora. 48 Naime, najviše podataka o doselidbi Hrvata crpimo iz uratka Konstantina Porfirogeneta “O upravljanju carstvom” (De administrando imperio). Prihvaćeno je gledište da su Hrvati u prvoj polovici 7. stoljeća došli u rimsku pokrajinu Dalmaciju, gdje su pobijedili Avare te su se trajno naselili na tom području. Pradomovina Hrvata bila je Bijela Hrvatska koja se nalazila u

Maloj Poljskoj, u okolici Krakova. Po doseljenju u novu domovinu jedan dio Hrvata se odvojio i naselio u Panoniji. Zbog toga izvorno razlikujemo Dalmatinsku Hrvatsku i Panonsku Hrvatsku. 49

Nakon stoljeća samostalne Kraljevine Hrvatske, 1102. je stvoren državni savez s Ugarskom. Te godine se, naime, ugarski kralj Koloman (Könyves Kálmán, Colomanus) u Biogradu na moru (Belgradi supra mare, Tengerfehérvár) okrunio za hrvatsko-dalmatinskoga kralja, o čemu nam je ostala zabilješka: “Ego Colomanus, Dei gratia rex Hungariae, Croatiae et Dalmatiae salvo habito consilio, postquam coronatus fui Belgradi supra mare.” 50Tijekom osamstoljetne povijesti zajedničke države (do 1918.) došlo je i do tješnje povezanosti hrvatskoga i mađarskoga naroda.

Hrvatska je u 15. stoljeću ostala bez najvećega dijela obale, područja koje je tvorilo srce Hrvatske države, pa je središte političkoga života premješteno na sjever zemlje, u srednjovjekovnu Slavoniju. Prodori Turaka u hrvatske zemlje dovele su do znatnog “pomjeranja” stanovništva. Pad Bosne 1463. i Hercegovine 1482. izazvali su preseljenje katolika Hrvata u okolicu Zadra, Hrvatsko primorje i Liku. Turska osvajanja prinukala su pučanstvo iz ovih krajeva na novo izbjeglištvo, ovaj puta na područje Slavonije, Baranje, Bačke i južne Mađarske.

Pučanstvo koje je dakle, provalom Turaka izbjeglo iz Bosne, Hercegovine, Like i Dalmacije, u literaturi se najčešće obilježava skupnim nazivom Bunjevci. Premda je neprijeporno da su i segedinski Hrvati pripadali toj etničkoj skupini hrvatskoga puka, naziv Bunjevac se u gradu na Tisi nije udomaćio. Umjesto njega se redovito rabio naziv Dalmatin (dalmata). Zbog toga se i u mome uradku miješaju nazivi Dalmatin, Bunjevac i Hrvat. Najčešće rabim izraz Dalmatin kada govorim o segedinskim Hrvatima, dok termin Bunjevac koristim kada govorim uopćeno o ovoj etničkoj skupini.

Po Anti Sekuliću još 1930. godine bilo je oko 300 tisuća pripadnika ove etničke zajednice. U središnjoj i sjevernoj Dalmaciji živjelo je 250 tisuća, u okolici Rijeke 56 tisuća, a u Podunavlju 100 tisuća Bunjevaca. 51 Kao što vidimo, Bunjevci su se raspršili na tri strane i nastanili na području triju država (Hrvatske, Mađarske i Srbije). Najpoznatija skupina među Bunjevcima je ona koja živi u Bačkoj, na području između Sombora i Subotice, te u mađarskom Podunavlju. Naziv Bunjevac najčešće se odnosi upravo na hrvatsko pučanstvo u Bačkoj i Podunavlju. Glede pripadnika ove etničke zajednice koji žive u okolici Senja, u Lici, a napose onih u sjevernoj Dalmaciji, Ante Sekulić ističe kako se oni nerado nazivaju Bunjevcima. 52

Prvi spomen naziva Bunjevac vezuje se uz godinu 1550., kada se u jednoj ispravi spominje Martin Bunavacz, stanovnik Maroka (Gajić, Hrvatska) u Baranji. Godine 1561. ime Martin Bunivacz susrećemo među stanovnicima susjednoga Ižipa (Topolje) u Baranji. Pretpostavljam da je riječ o istoj osobi, naime Gajić i Topolje su susjedna sela, pa je lako moguće da je spomenuta osoba imala posjed ili kuću u obadva sela, ili se u međuvremenu preselila iz jednoga u drugo naselje. Prvi spomen naziva Bunjevac u službenim ispravama potječe iz 1622. godine. Te je godine misionar Šimun Matković u zamolbi upućenoj Odboru za promicanje vjere (Congregatio de propaganda fide) u Rimu, zamolio dopuštenje da mu se povjeri na upravu župa Bunievci (“parochiam Bunievci in archidiocese Colocensis). Nije poznato gdje se ta župa u Kalačkoj biskupiji stvarno nalazila. 53

Naziv Bunjevac najčešće se vezuje uz rijeku Bunu u Hercegovini. Mađarski povjesničar István Iványi zapisao je s tim u svezi: “Dakle, ovaj narod koji sam sebe naziva Bunjevcima potječe iz okolice Mostara, donjeg dijela Bosne, s graničnoga područja između Hercegovine i Dalmacije, odnosno područja oko rijeke Bune, a dijelom i iz Dalmacije. Naziv Bunjevac označava njihovo podrijetlo iz područja oko rijeke Bune”. 54

Postoje i druga mišljenja o postanku naziva Bunjevac. U Enciklopediji Jugoslavije izneseno je gledište da su Bunjevci izvorno živjeli sjeverno od planine Svilaje, na području Dinare. Sukladno tom stajalištu, ne bi ih se moglo dovesti u vezu s rijekom Bunom, jer je ona mala rijeka, pa je nemoguće da toliki broj ljudi potječe s tako maloga prostora. Zbog toga zagovornici ove teorije misle da su Bunjevci preselili s područja Svilaje u okolicu rijeke Zrmanje te su se tu pomiješali s lokalnim pučanstvom. Ime su dobili po malenim kućicama (bunja) u kojima su stanovali. 55 Naziv Bunjevac, prema tome, ne potječe od rijeke Bune, već od skloništa – bunje. Ovo gledište nije sveudilj prihvaćeno i o njemu postoje oprečna stajališta.

Po nekima su pripadnici ove etničke skupine naziv dobili po riječi buna (pobuna), budući su se pobunili protiv turske vlasti. Postoje mišljenja da ovaj naziv potječe od imena Papa Bonifacija III. ili IV (607.-615.), pa su Bunjevce prvotno nazivali Bonifaciji. Ivan Kukuljević je držao da naziv Bunjevac ima pejorativno značenje, kao što su pogrdni nazivi i Šokac ili Vlah. Pater Antun Zorica također je smatrao da ovaj naziv predstavlja porugu, jer su u Dalmaciji pravoslavni Srbi tim nazivom zadirkivali katolike Hrvate. Ova tvrdnja mogla bi biti obrazloženje za protivljenje pripadnika ove etničke zajednice da ih se naziva Bunjevcima i inzistiranje na korištenju naziva Dalmatin. Iványi ističe da su naziv Dalmatin “proglasili za naziv svoje zajednice na koje su veoma ponosni i redovito ga rabe”. 56

Držim da je u prihvaćanju naziva Dalmatin bitnu ulogu odigralo i opće političko stanje u Monarhiji, kao i rascjepkanost hrvatskih zemalja, napose nakon turskih osvajanja. Hrvati su živjeli u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Istri, Bosni i Hercegovini, a te su se zemlje tijekom povijesti nalazile pod različitim vladarima. Kako do 19. stoljeća i pojave nacionalnih pokreta u Europi nacionalna pripadnost nije bila dominantna u tolikoj mjeri kao vjerska, to je razumljivo da se naziv Dalmatin protegnuo na svo pučanstvo koje je živjelo na području Dalmacije, kao i na ono koje je podrijetlom bilo iz priobalja. U Segedinu su se Dalmatinima nazivali i dubrovački trgovci, i doseljenici iz Bosne, Hercegovine te Dalmacije, kao i oni iz Beograda i Hrvatske. Držim da je inzistiranje na nazivu Dalmatin koncem 17. i tijekom 18. stoljeća bilo uvjetovano i nastojanjem ove zajednice da očuva svoj nacionalni identitet napose u odnosu prema Srbima. Zbog toga su se kao Dalmatini očitovali i pripadnici hrvatske obitelji Vedrić (kasnije su pomađarili prezime u Vedres). Zajedničko podrijetlo, pripadnost istomu narodu, jeziku i katoličkoj vjeri, kao i potreba očuvanja vlastitoga identiteta doveli su do povezivanja svih Hrvata, doduše pod nazivom Dalmatini. Koncem 18. i početkom 19. stoljeća naziv Dalmatin polako su počeli potiskivati nazivi Bunjevac i Hrvat, ali su vrlo brzo sva tri naziva nestala, te je hrvatski puk pomađaren. Treba istaknuti kako proces asimilacije u Segedinu nije bio nasilan jer su segedinski Hrvati imali i mogućnost školovanja na svome jeziku, kao i slušanja propovijedi na “dalmatinskom” jeziku. Međutim, koncem 18. stoljeća je interes za školu na hrvatskom jeziku i za propovijedi bio toliko mali da su one ukinute što je svakako dodatno ubrzalo njihovo pomađarivanje. U 19. stoljeću se neki od njih izjašnjavaju kao Iliri, ali su i oni ubrzo su i oni nestali iz grada. Dio njih se odselio u Suboticu, a drugi dio je asimiliran.

 

Unutrašnjost utvrde uoči rušenja 57

 

 

Fusnote:

48 HEKA, LÁSZLÓ: Adalékok Horvátország 1526 előtti alkotmánytörténetéhez. Acta Universitatis Szegediensis de Attila József Nominatae, Acta Juridica et Politica, Tomus LII., Fasciculus 4., Szeged, 1997, 1,2. p.; Usp. HEKA, LÁSZLÓ: Horvát alkotmány és jogtörténet 1848-ig. I. rész. Szeged, JATE Press 2000. 9. - 10. p.

49 Vidi HEKA, LADISLAV: Doseljenje Hrvata u domovinu i uspostava Hrvatske države. Godišnjak Hrvatskog glasnika, 1997., Čakovec, 1997., pp. 12-21.

50 Vidi RAČKI, FRANJO: Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srpsku povijest srednjega vijeka, Književnik, Zagreb, 1864.; MARGALITS, EDE: Horvát történelmi repertorium. II. svezak, Budimpešta, 1902., 449. p. HEKA, LÁSZLÓ: Az 1868. évi horvát-magyar kiegyezés a sajtó tükrében. Acta Universitatis Szegediensis De Attila József Nominatae, Acta Juridica et Politica, Tomus LIV., Fasciculus 9, Szeged 1998., 6. p.

51 SEKULIĆ, ANTE: Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1990., 15. p.

52 Ibid.

53 MANDIĆ ŽIVKO: Povijesna antroponimija bunjevačkih Hrvata u Mađarskoj, Tankönyvkiadó, Budapest, 1987, 11., Ante Sekulić n. dj. 16. p.; Vidi MANDICS, MIHÁLY (Mišo Mandić): A magyarországi bunyevác-horvátok története. Kecskemét, 1989., 25. p. p.

54 IVÁNYI, ISTVÁN: Szabadka szabad királyi város története II. köt., Szabadka (Subotica), 1892, 578. p.

55 Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod FNRJ, II. svezak, Zagreb MCMLVI., 304. p.

56 IVÁNYI, ISTVÁN: Szabadka szabad királyi város története II. köt., 579. p.

57 Izvor: http://mars.elte.hu/varak/szeged/szegedarchiv2.htm

 

 

   
Előző fejezet Következő fejezet