|
|
Kao što sam već spomenuo, Segedin je bio jedan od onih gradova u kojima se za pripadnike ove južnoslavenske etničke zajednice nije rabio naziv Bunjevac, već Dalmatin. Prof. dr. László Péter je zapisao: „ Od 1701. su ih i carski vojskovođe spominjali kao Dalmatine”. 74 Slično nalazimo i kod Ante Sekulića koji navodi da „Bunjevce u Segedinu redovito nazivaju Dalmatinima”. 75
Zanimljivo je kako segedinski Hrvati nisu prihvatili naziv Bunjevac, nego su inzistirali na izrazu Dalmatin, kao odrednici svoje nacionalne pripadnosti. István Iványi drži da je tomu razlog bio taj što su se istaknutiji među Dalmatinima stidjeli naziva Bunjevac, premda je on ostao u primjeni u svakodnevnom govoru. U mađarskome jeziku se također udomaćio naziv dalmata (Dalmatin) za ovu etničku skupinu, od kojega treba razlikovati izraz dalmát (Dalmatinac), kao odrednicu za čovjeka iz Dalmacije, a koji je danas općeprihvaćen. 76
Premda su Hrvati u Segedinu živjeli i prije godine 1686./1687., ipak su u grad u najvećem broju stigli upravo tada. István Iványi je u svezi njihovoga doseljenja u Mađarsku zapisao: “U proljeće 1687. je srpski kapetan Novak Petrović s turskoga područja doveo sa sobom 4892 Srbina (Raca) te je obećao da će ih u temišvarski okrug dovesti još ako im se osigura mjesto stanovanja, ako se njemu povjeri zapovjedništvo nad doseljenim Srbima, te ako oni budu podvrgnuti pod ingerenciju njemačkih a ne mađarskih viših časnika. Srbi su naime, tvrdili da su Mađari s njima loše postupali. Kapetan Petrović je za mjesto stanovanja zamolio Bečkerek i Lipu.” 77 Iste te godine su se sa sličnom molbom dvoru obratili i Dalmatini. Vjerojatno su se tada osobno u Beču pojavili Duje Marković i Jure Vidaković kao predstavnici pet tisuća Dalmatina voljnih da se usele u tri “devastirana” mađarska grada. Zamolili su da im se osigura mjesto za stanovanje te dovoljno zemljišta da bi mogli preživjeti. Zauzvrat su obećali kako će se odano boriti protiv Turaka. S tim u svezi je u zapisniku ostalo zabilježeno: “Markovic und Juro Vidakovic bitten um Castellen und territoria einige devastierte Castellen und territoria für 5000 aus der Türkei herübergegangener Ratzen, damit sie unterkommen und sich ernahren mögen. Versprechen dagegen jederzeit unter dem Commando eines deutschen Generals oder Officier wieder den Erbfeind die Waffen zu führen.” 78 Očitujući se o ovoj molbi bavarski kraljević Maksimilijan je preporučio Dvorskome ratnom vijeću da dopusti njihovo useljenje u tri ugarska grada: Segedin, Suboticu i Baju, o čemu postoji sljedeća kratka zabilješka: “Chufürst zu Bayern recommandirt sub dato Feldlager bei Sizar 9. Juli 1687. die kathol. Raizen damit ihnen 3 Palanken zu erbauen un zu bewoh nen eingeraumet werden möge.” 79 Dvorsko ratno vijeće je molbu “katoličkih Raca” 1. rujna proslijedilo podgeneralu Antonu Caraffi, koji se također suglasio s preseljenjem Dalmatina, pa je tako 1687. u Segedin, Suboticu i Baju doselilo više tisuća „katoličkih Slavena“. Doseljenici su se u Segedinu priključili već postojećoj etničkoj zajednici. Svoju pripadnost “dalmatinskoj” naciji mnogi od useljenika istaknuli su već i u svom imenu, pa tako u ispravama nalazimo Josu Dalmatu 1677. godine, Nicolausa Belgradiensisa Dalmatu 1680. godine, odnosno Olivu Gabrich Dalmatu 1768. godine.
Doseljeni Hrvati ubrzo su postali bitan čimbenik u životu grada i to u tolikoj mjeri da su zajedno sa useljenim Srbima i Nijemcima te domaćim mađarskim pukom predstavljali “četiri segedinske nacije”. Naime, nakon istjerivanja Turaka iz Segedina 1686. godine , u gradu je ustrojena vojna vlast, dok su u napuštene kuće useljeni novi stanovnici. Oni su govorili razne jezike, isprva Hrvati i Srbi nisu čak ni razumijevali Nijemce i Mađare, pa su stoga živjeli unutar svojih zajednica. Pripadnici pojedinih nacija bili su prepoznatljivi po obrtu koji su obavljali. Tako su Dalmatini bili vinogradari, trgovci vinom i gazde, Nijemci obrtnici, a Srbi (i kasnije Grci) kramari. Kako u gradu nije bilo niti jednog školovanog pravnika, to su mještani odlučili organizirati specifičnu strukturu gradske uprave. Ustrojeno je Malo i Veliko vijeće te gradski uredi, a vodeće gradske dužnosti obnašali su skoro nepismeni ljudi koji su birani na temelju nacionalne pripadnosti. Gradski Communitas je sve do 23. kolovoza 1747. godine bio sastavljen od pripadnika mađarske, dalmatinske, njemačke i srpske nacije. Kako su nacionalne suprotnosti vremenom postajale sve izraženije, napose prema nekatoličkim Srbima, carica i kraljica Marija Terezija je 1747. zabranila dalje organiziranje gradske uprave na nacionalnoj osnovi. 80 Naime, potupno su pripadnici pojedinih nacija tražili veća prava za sebe. Tako su Nijemci i Srbi prilikom restitucije 1718. godine zahtijevali da se iz njihovih redova izabere više članova u predstavničko tijelo. Glavni sudac András Temesváry koji je vjerojatno bio pomađareni Dalmatin (prezime je u popisima gdjekad zapisano u obliku Temešvarac) se usprotivio tomu, dok je drugi Dalmatin senator Siskovich stao na stranu Nijemaca. Na to ga je Temesváry dao uhititi, izbatinati i zatočiti. Segedinski Nijemci i Srbi su zbog ovakvoga postupanja prema Siskovichu uputili žalbu Dvorskoj komori zahtijevajući istragu o ovom slučaju. Do nje nije došlo jer su žalbu povukli prije nego što je došlo do slanja kraljevskog povjerenika. Sličan slučaj dogodio se unutar krojačkoga ceha. Naime, dogovorom između mađarskih i srpskih članova ceha majstor se svake treće godine birao iz srpskih redova, ali kada je 1725. red bio na njima da izaberu cehovskog majstora, onda se Mađari nisu držali dogovora, nego su izabrali svoga čovjeka za majstora. Srbi su uputili prosvjed gradskom vijeću, ali kako nisu dobili zadovoljštinu, to su najavili da će osnovati svoj ceh. 81 Odnosi unutar krojačkoga ceha nisu se poboljšali, pa je gradsko vijeće 11. svibnja 1727. odlučilo da će kazniti novčanom kaznom u iznosu od 100 zlatnika svakoga iz redova Mađara ili Srba u ovome cehu, tko im se opetovano obrati žalbom. 82 Pri restituciji 1728. je opet došlo do nacionalnih razmirica. Naime, najveći broj Mađara i s njima „koalirajućih” Dalmatina podupiralo je kandidaturu Jánosa Millera za glavnoga suca, dok su Nijemci i Srbi bili za Slovaka Györgya Podhradszkyja, koji se tek kratko vrijeme bio nastanio u Segedinu, a kojega su podupirale i „više strukture” na dvoru. Ovaj potonji je pobijedio na izborima, ali je protutabor dva dana kasnije, dakle 26. travnja (izbori su se održavali na blagdan Svetoga Jurja koji se u Mađarskoj slavi 24. travnja) održao narodni skup i na njemu izabrao Millera za glavnoga suca. Tako je grad privremeno imao dva suca. Međutim, Podhradszky je doskora postao općeprihvaćen, pa je tako na izborima 1731. premoćno pobijedio. Kako bi i dalje mogao računati na potporu Srba, predložio je da se na jedno od dva ispražnjena senatorska mjesta izabere Srbin Ignácz Rákity. No, međutim, sukladno povelji o povlasticama grada Segedina za senatora je mogao biti izabran samo rimokatolik, pa je glavni sudac u adresi upućenoj kralju zamolio da odobri ovaj izuzetan slučaj. 83 Na izborima 1734. su pripadnici „segedinskih naroda” (Mađari, Nijemci, Srbi i Dalmatini) imali pravo izbora posebnog tribuna, skrbnika za djecu bez roditelja itd. Srbi su se unatoč tomu žalili zato što njihov senator nije mogao napredovati, biti izabran za gradskoga suca ili kapetana, pa je narečeni Rákity 1739. uputio predstavku kralju moleći da se dokine to stanje. 84
Konačno je 1747. ukinuto gradsko zastupništvo na temelju nacionalne pripadnosti, jer se pravoslavni Srbi nisu pridržavali propisa koji su se odnosili na proslavu katoličkih blagdana. Gradsko vijeće ih je prethodno više puta upozoravalo na to, ali su Srbi ipak često otvarali svoje radnje tijekom katoličkih blagdana. Segedinsko poglavarstvo je zbog toga 1740. uputilo adresu Namjesničkom vijeću koje je strogo naredilo da su pravoslavci tijekom katoličkih blagdana obvezni svoje radnje držati zatvorenima. Za blagdan Nevine dječice 1747. došlo je do teškoga izgreda jer su Srbi opetovano otvorili svoje dućane i krčme, na što su ih Nijemci, Mađari i Dalmatini napali i razbili im dućane, pa je red uspostavljen tek nakon što je vojska uredovala. Carica i kraljica Marija Terezija je potom zabranila dalje organiziranje gradske uprave na nacionalnoj osnovi. 85
Dalmatini su od samih početaka življenja u Segedinu bili čvrsto vezani uz fratre koji ne samo da su pružali duhovnu i vjersku okrjepu, nego su od 1688. vršili i podučavanje, jer je tada donjogradska franjevačka škola počela s radom. U 18. stoljeću su Hrvati u Palanku imali nastavu na svojem jeziku. Potpis dalmatinskoga učitelja u Segedinu vidljiv je već na jednoj ispravi iz 1701. godine, a prvi spomen škole potječe iz 1709. godine kada je zatvorena zbog kugei.Grad je 1722. kupio zgradu za potrebe škole na mađarskome nastavnom jeziku, godine 1735. počela je djelovati njemačka, a 1739. i dalmatinska škola. Ova potonja je zbog asimilacije hrvatskoga pučanstva 1770. godine prestala djelovati kao zasebna škola, a 1775. je zajedno s njemačkom stopljena u mađarsku školu u kojoj se nastava odvijala na spomenuta tri jezika, poglavito na njemačkom. 86 O značenju segedinskih Dalmatina u 18. stoljeću svjedoči i činjenica da je odlukom gradskoga poglavarstva od 14. i 17. siječnja 1730. u župnoj Crkvi Svetoga Demetra dopuštena jedino propovijed na dalmatinskome jeziku. Homilija na njemačkom je dopuštena tek kasnije, dok je ona na mađarskome ukinuta 1726., jer mađarski vjernici nisu dolazili u većem broju u ovu crkvu u središtu grada, budući su uglavnom odlazili u gornjogradske i donjogradske crkve. Mađarizacijom dalmatinskoga puka postupno je nestala potreba za propovijedanjem na hrvatskom jeziku koje je koncem 18. stoljeća i ukinuto. 87
Donjogradska Crkva i samostan 88
Fusnote:
74 PÉTER, LÁSZLÓ: Szőregi délutánok. Budapest, 1994., 34. p.
75 Ante Sekulić n. dj. 36. p.
76 Dakle, naziv dalmata (Dalmatin) je iščezao i koristi se samo kao oznaka za ovu etničku skupinu hrvatskoga naroda u Segedinu i Szentandrei.
77 István Iványi n. dj. 87. p.
78 Ibid. Protoc. exped. folio 573. sept 1687., Nr. 43. Vidi István Iványi n. dj. 88. p.
79 Arhiv Dvorskog ratnog vijeća u Beču. Protoc. exped. folio 570. od 22. rujna 1687. godine. Vidi István Iványi n. dj. 87. p.
80 TÁPAY-SZABÓ, LÁSZLÓ: A szegedi négy nemzet. Kalangya, 1932., 562. p.; Vidi HEKA, LADISLAV: 310. obljetnica doselidbe dalmatinskih Hrvata u Segedin, Hrvatski Kalendar Budimpešta, 1997. 94-96. p.
81 Szeged város tanácsi jegyzőkönyve II. k. 191. str.
82 Szeged város tanácsi jegyzőkönyve II. k. 228. str.
83 Szeged város tanácsi jegyzőkönyve II. köt. 284., 489., 490. str.
84 Szeged város tanácsi jegyzőkönyve 1739. 411. str Vidi Reizner, János n. dj. I. köt. 335. p.
85 TÁPAY-SZABÓ, LÁSZLÓ: A szegedi négy nemzet. Kalangya, 1932., 562. Vidi Ladislav Heka: 310. obljetnica doselidbe dalmatinskih Hrvata u Segedin, 94-96. p.
86 FARKAS, JÓZSEF ured.: Szeged története 2. sv. 1686-1849. Szeged, 1985., 615. p
87 Pomađarivanje nije bio proces koji je karakterističan samo za Dalmatine, nego je imao široke razmjere i među pravoslavnim Srbima, što potvrđuje više izvora. János Reizner navodi kako je u pismohrani među spisima o otpustu graničara pronašao pisma koja su srpski graničari međusobno razmjenjivali, a iz kojih je vidljivo da su se koristili mađarskim jezikom. Tako se u jednoj ispravi od 26. travnja 1716. koja govori o tome da je Szubó Buzacsia pozajmio Görög Gyurki iznos od 290 forinta uz kamatu od 25 forinta. U toj ispravi se nalazi opaska na mađarskom jeziku: „Svjedoci: Szegedi Vastag Sztájó, Szegedi Gereg Lyuta, Szegedi Demeter Miletian, koji je i sastavio ovaj ugovor.” Reizner spominje i da je među segedinskim graničarima bilo posrbljenih Mađara i pomađarenih Srba. Vidi János Reizner n. dj. I. köt. 264. p.
88 Izvor: http://www.delmagyar.hu/szegedi_setak/
|
|