SEGEDINSKI DALMATINI I PIARISTI (MALA BRAĆA)

Segedin je do Mohačkoga boja 1526. potpadao pod jurisdikciju Kalačke (Kalocsai nadbiskupije. Međutim, kako tijekom turske vladavine u cijeloj regiji, osim segedinski franjevaca skoro nigdje nije više bilo svećenika, tako su se oni skrbili i za duhovnu okrjepu svekolikoga kršćanskoga pučanstva u biskupiji Csanád. Narečena biskupija spada u red najstarijih ugarskih biskupija jer ju je oko 1030. utemeljio kralj Sveti Stjepan (Szent István) koji je ustrojavanje nove biskupije povjerio Svetom Gerhardu (Szent Gellért). 108 Tijekom turskih osvajanje je grad Csanád prestao biti sjedištem biskupije, a njegovi su biskupi u razdoblju od 1551. do 1686. uglavnom stolovali u Požunu ili Trnavi. Odatle nisu mogli upravljati crkvenim poslovima, pa se pokazalo potrebnim imenovati vikara iz reda segedinskih franjevaca koji su poznavali stvarno stanje na terenu. Biskup Zsigmond Zongor je 1644. imenovao gvardijana donjogradskoga samostana u Segedinu za biskupskog namjesnika. Budući da je živio u Trnavi to se udomaćio običaj da mu segedinski franjevci podnose izvješće o stanju u biskupiji te su u cilju obavljanja svoje službe bili s njim u stalnom kontaktu. 109 Turci su 1685. protjerani iz Csanáda, ali je mir u regiji donio tek Karlovački mir iz 1699. kojim je rijeka Maros postala granična crta između Turaka i Ugarske. Međutim, najveći dio biskupije Csanád (područje južno od Marosa) ostao je i dalje pod Turcima, pa je 1701. biskup István Dolny u Segedinu zamolio bečki dvor da mu vrati posjede koje je biskup Csanáda imao kroz povijest. Dvor je tek djelomično udovoljio njegovoj želji, vrativši mu samo ona područja koja su se nalazila na ugarskom dijelu biskupije, a ujedno je odredio da će biskupijsko sjedište biti u Segedinu. Za prvostolnicu je određena Crkva Svetog Demetra koja je tada bila u prilično derutnom stanju. Biskupom je 1710. imenovan grof László Nádasdy koji se iduće godine doselio u Segedin i nastanio se u donjogradskom samostanu. Nakon Rákóczijeva ustanka (1703.-1711.) i oslobađanja Temešvara i Beograda (u ratu 1716.-1718.) konačan mir u regiji donio je Požarevački mir iz 1718. Područje južno od Marosa tada je ustrojeno kao vojna krajina kojom se upravljalo iz Beča. 110 Zahvaljujući učinkovitim naporima biskupa Nádasdyja kralj je 1723. izdao naredbu kojom je biskupu dana jurisdikcija nad područjem nekadašnje biskupije Csanád, te je određeno da će joj sjedište biti u Segedinu, dok je opat isusovačkog samostana u Temešvaru imenovan za namjesnika biskupijske časti. Grof Nádasdy je prvi biskup koji je dobio naslov velikoga župana županije Csanád koju su iza njega dobivali biskupi, sve dok kralj Josip II. nije ukinuo taj običaj te je naslov velikog župana počeo dodjeljivati svjetovnim osobama. Adalbert Falkenstein (1730-1739) je za biskupa imenovan 1730. i tijekom njegova mandata je biskupijsko sjedište premješteno u Temišvar. 111Nakon biskupovanja Nikole Stanislavića (1739-1750) 112 za biskupa je posvećen Ferenc Engl von Wagrein (1750-1777) na čiju zamolbu je papa Pio VI. 1775. Segedin s okolicom definitivno uvrstio u sastav biskupije Csanád gdje se nalazi i danas. 113 Asimilacija Hrvata dogodila se tijekom biskupovanja Emerika Kristovića (Chrisztovich Imre, 1777-1798), 114 koji je vjerojatno bio južnoslavenskoga (hrvatskoga) podrijetla, kao i Josip Lonović (Lonovics József, 1834-1848), koji je značajna osoba mađarske povijesti. 115

Dolazak piarista u Segedin vezuje se uz ime biskupa Nádasdyja, koji je naskon biskupskog ustoličenja 1711. premjestio sjedište u Segedin te je od franjevaca preuzeo upravljanje župom u Palánku. Grad se, međutim, pozivao na svoje pravo da imenuje župnika, pa je 1719. povjerio upravljanje župom piaristima koju su se naselili u Palánku, a s time se sljedeće godine suglasio i biskup. Tako se zaživio sporazum sklopljen između grada i piarista (Reda Male braće). Sukladno prvoj točki toga sporazuma, piaristi su se obvezali da u gradu stalno bude šest pripadnika toga reda, koji su u vrijeme sajmova i za blagdana imali slaviti mise i držati propovijed na mađarskom, njemačkom i dalmatinskom jeziku. Također su preuzeli obvezu obavljati sve duhovničke zadaće za potrebe stanovnika Palánka i održavati školsku nastavu uključujući i retoriku. 116 Kralj Karlo III. je 1720. potvrdio ovaj sporazum koji u 1. članku ističe: „1. Grad Segedin prihvaća piaristički redovnički red koji će naviještati Božju riječ na mađarskom, njemačkom i ilirskom iliti slavenskom jeziku, kao i tumačiti Evanđelje te se skrbiti o uzgoju i podučavanju zapostavljene mladeži. U školama koje će otvoriti u gradu posebnu će pozornost posvetiti podučavanju aritmetike i glazbe”. 117

Piaristi su uz prigodnu svečanost dne 14. srpnja 1720. preuzeli župu i Crkvu Svetog Dimitrija (Demetra, mađarski Demeter), dok je škola počela s radom tek u listopadu iduće godine. Pod njihovu ingerenciju su spadali i Palánk i Gornji (Felsőváros) te Donji grad (Alsóváros). 118 Biskup je franjevcima zabranio ispovijedati, krstiti i pokapati vjernike, ali kako su gradska vrata noću bila zatvorena, to putnici nisu mogli ući u grad, pa je grof Nádasdy dopustio franjevcima da u izuzetnim slučajevima obavljaju vjersku službu. 119 Piaristi su doskora ukinuli nedjeljnu propovijedi na mađarskom jeziku u Crkvi Svetog Demetra, jer je u ovomu dijelu grada bilo malo mađarskih vjernika. Homilija se od tada održavala samo na njemačkom i „dalmatinskom” jeziku što je bio jedan od razloga razmimoilaženja između gradskih vlasti i biskupa. Naime, biskup je 1726. zatražio da se u njoj njemu i članovima kaptola u Crkvi Svetog Demetra kao stolnoj crkvi biskupije Csanád, održe propovijedi na mađarskom jeziku. 120 Župnik je na to odgovorio kako nije u mogućnosti ispuniti tu želju, jer s jedne strane vođenje župe ionako zahtijeva velike napore, a osim toga mađarski vjernici imaju prigodu slušati homiliju na svome jeziku kod franjevaca ili pak u Gornjem gradu.

U to su se vrijeme (1725.) u Segedinu pojavila dva svećenika izbjegla s turskoga područja. Jedan je stigao iz Beograda, a drugi iz Oršove. Od gradskih vlasti su zamolili da im se dodijeli jedno manje mjesto gdje bi mogli smjestiti i čuvati crkveni pribor i druge vrijednosti koje su donijeli sa sobom. Budući da je bila slobodna jedna prostorija namijenjena za trgovačku radnju to je ista predana narečenim svećenicima. Iduće je godine provincijal Kelemen Didak zatražio dozvolu za nastanjivanje pripadnika Reda i za njihovo djelovanje u gradu. “Grad je od početka prigrlio minorite, te im je 19. svibnja dao na uporabu pet manjih kuća.” 121 Premda je tada Crkva Svetog Jurja bila u ruševnom stanju, misna slavlja su se u njoj ipak mogla održavati, a sagrađena je i privremena kapela.

Na temelju popisa Segedinske župe iz 1761. godine, možemo dobiti prilično jasnu sliku vjerskog života u Palánku i Gornjem gradu, napose o životu hrvatske zajednice, iliti Dalmatina. Tadašnja župska crkva Svetog Demetra nalazila se u Palánku na mjestu današnje Katedrale, a oko tisuću koraka od nje stajala je gornjogradska Crkva Svetog Jurja. “Pored nje su stanovala dva oca minorita, koji su kao kapelani bili na usluzi stanovništva i dijelili su svete sakramente.”122U Crkvi Svetog Demetra bilo je osam oltara te su u njoj djelovale dvije udruge. U crkvenoj udruzi Svetog Trojstva bilo je i puno Dalmatina o čemu popis župe spominje: “njezini članovi nedjeljom mole krunicu i litanije i to Dalmatini za vrijeme najranije mise, a Nijemci pred svetim oltarskim sakramentom u pola devet. Zadnje nedjelje u mjesecu udruga Svetog Trojstva drži procesiju i obnavlja zavjete Bogu.”123 Iz daljega teksta razaznajemo da su “na Pasijsku nedjelju odnosno drugu nedjelju prije Uskrsa, održavane procesije, poslije objeda, na Kalvariju, gdje su sveti govori izrečeni na tri jezika: na mađarskom, njemačkom i slavenskom.”124 Pod slavenskim treba razumjeti hrvatski jezik.

Osim Crkve Svetog Demetra te Crkve Svetog Jurja u Segedinu je bilo i pet kapela. Pored župne crkve je stajala najstarija među njima, podignuta u čast Majke Božje, nadalje u tadašnjem Novom gradu (danas Rókus) je bila kapela Svetog Roka, potom kapela Kalvarija, te Majka Božja Pomoćnica i kapela Presvetog Trojstva u Palánku. U njima su se do 1761. slavile svete mise. 125

Jedinstvena župa u Palánku izgubila je 1789. svoj status jedine segedinske župe. Razlog tomu ležao je u činjenici da piaristi nisu bilu u stanju obavljati sve povjerene im zadaće. Gubitku statusa prethodio je jedan događaj iz 1787. Tada su, naime, propustili ispovijediti i pričestiti robijaše osuđene na vuču brodova, pa su ovi umrli bez sakramenata. Kralj je svojom naredbom iz 1788. kaznio piariste tako što im je oduzeo župu. 126 Ovu naredbu je 1789. izvršio biskupski namjesnik László Kőszeghy i tada su utemeljene župe u Donjem gradu pod upravom franjevaca, u Gornjem gradu pod vodstvom minorita, dok je župa u Palánku došla pod upravu svjetovnog svećenika (dakle, više nije bila u rukama redovnika). 127 U Novome gradu (Rókus) je župa ustrojena 1805. godine. 128 Nakon utemeljenja ove četiri župe, među njima je još dugo bilo prijepora oko granica, ali su oni definitivno riješeni 1835. godine. 129

Segedinski „kameni jaganjac” 130

Crkva i toranj Svetog Demetra

Sveti Dimitrije (Demeter) zaštitnik je vojnika u Istočnoj Crkvi. Podrijetlom je bio iz Srijemske Mitrovice, grada koji je do 1918. bio u sastavu Srijemske županije i pripadao je Hrvatskoj, pa time i Ugarskoj. 131 Grad je u vrijeme Arpadovića bio povezan sa Segedinom iz kojega je dobivao sol. Jedan od najpoznatijih mađarskih etnografa i istraživača crkvenih običaja, inače i sam Segedinac, Sándor Bálint je isticao “neprijepornu liturgijsku povezanost Svetog Demetra sa segedinskom Crkvom, koja je najstarije mađarsko ognjište štovanja Demetrove tradicije”. Péter László napominje da je to razlog što je Crkva u Palánku posvećena Svetom Demetru, pa je stoga crkveni god ili proštenje u Palánku bilo 26. listopada, na spomendan ovoga sveca. “Nije slučajno ni to da je kralj Matija, kako je to ovjekovječio Gáspár Heltai, u vrijeme održavanja mađarskog sabora u Segedinu godine 1475. upravo na blagdan Svetog Demetra pribivao misi u Crkvi u Palánku i darivao svećeniku svoj (do danas sačuvani) pozlaćeni plašt, kako bi umjesto svog već dotrajalog misnog ruha svećenik sebi dao sašiti novo misno ruho. Snagu tradicije pokazuje i činjenica da je nakon rušenja stare Crkve Svetog Demetra (1924.), na njezinu mjestu podignuta Zavjetna Crkva (Katedrala) koja je posvećena na vigiliju Svetog Demetra (25. listopada 1930.)”. 132

Sveti Demetar je iz nekog razloga od 18. stoljeća postao i zaštinik pastira. Pál Oltványi je stim u svezi ukazao na stari segedinski običaj slavljenja ovog sveca: “Na blagdan Svetog Demetra, zaštitnika pastira, na crkvenom dvorištu su čobani u kotlu kuhali paprikaš, na koji su pozvali i svećenikove goste, među kojima su bili i gradski senatori. Na tom objedu su supruge segedinskih čobana ispekle svoje poznate kolače, lepinje sa sirom. Svo vrijeme su svirale gajde, a poslije ručka su uz zvuke gajdi čobani zaplesali sa svojim suprugama. Ples je, prema predaji trajao do jutra, a plesali su i gradski oci i čobani”. 133 Ove proslave nisu bile jeftine. László Péter navodi da je 1725. godine grad za objed na proslavi blagdana Svetog Demetra platio 11 forinta i 37 denara. Te godine se za jedan forint moglo kupiti cijelo tele.

Na blagdan Svetog Demetra su stanovnici donjogradskih i gornjogradskih pustara, predvođeni kapetanima pustara i odjeveni u najbolja odijela, s crkvenim zastavama u rukama, išli prema župnoj crkvi. U koloni su iza kapetana pustara, slijedili stari gazde, a zatim djevojke i snaše. Iza njih su išli vinski suci, te na začelju kolone starije žene i djeca. Na Crkvenom trgu (tako se zvao trg ispred Crkve) poredali su se cehovi ispod svojih zastava. Kada su iz smjera ulice Sáncpart (Obala jarka) vidjeli bijelu zastavu kapetana pustare, gradski su glazbenici započeli svirati pozdravnu pjesmu, a glavni sudac je s crkvenog praga visoko podignuo svoj pozlaćeni štap na kojemu se sjajio gradski grb s likom janjeta, te je krenuo na čelu gradskog vijeća prema koloni u kojoj su bili stanovnici iz pustara. Kada su se dvije skupine sastale, glavni sudac je zagrlio kapetana pustare, a zatim su svi zajedno pošli prema Crkvi. Tamo ih je na pragu čekao župnik Palánka. Poslije mise su pastiri predali na dar donesene janjce, te su potom gospoda u župnom stanu, a puk na trgu, započeli s gozbom.

Ovaj običaj proslave blagdana Svetog Demetra postojao je do 1835. kada ga je zabranio župnik Antal Kreminger. 134

Toranj Svetog Demetra

Toranj Svetog Demetra

Najstariji spomenik u Segedinu je toranj Svetog Demetra koji potječe iz razdoblja rane gotike. Otkriven je pri rušenju Crkve Svetog Demetra, kada se na mjestu dotadašnje župne crkve počela graditi Zavjetna Crkva (Katedrala), u znak zahvale za ponovnu izgradnju grada poslije katastrofalne poplave. Tijekom rušenja se ispod jednoga od crkvenih tornjeva pojavio toranj Svetog Demetra za čije postojanje nisu znali ni najboljih poznavatelja povijesti grada. Temelji mu potječu iz 11. stoljeća, a donji dio tornja sagrađen je u 12. stoljeću u romaničkom stilu. Još 1709. je bio jednokatna građevina na kojoj je bilo šest redova prozora, a u trenutku njegova otkrivanja 1925. godine su preostala samo tri prozora, od kojih je jedan već bio uništen. Pri restauraciji 1926. toranj je sačuvan od daljnje devastacije te je obnovljen dijelom i originalnim opekama, o čemu svjedoči različita boja zidova. „Na obnovljenom tornju na tri kata vidljivo je 48 prozora, koji se međusobno razlikuju od kata do kata. Raznolikost tornja pojačava i to što se gornji, osmerokutni dio veličine 7,1 metara, raščlanjuje na katove nejednakih visina.” 135

Pri zadnjoj obnovi 1985. godine je na krov tornja Svetog Demetra postavljen križ i to, onakav kakav je zabilježen na starim fotografijama. Na zidu rečenoga Tornja nalazi se spomen – ploča na latinskom jeziku, koja je izvorno bila postavljena u župnoj crkvi. Ona nas podsjeća da je u u ovoj Crkvi bila obiteljska grobnica znamenite segedinske hrvatske (dalmatinske) obitelji Bajalić, a čuva uspomenu na slavnog hrvatsko-mađarskog generala Adama Bajalića (Bajalich Ádám). U prikazu segedinskih obitelji dajem cijeli sadržaj teksta spomen - ploče. U zidu tonja izrezana su vrata, iznad kojih je napravljen svod te je ugrađeno nekoliko izrezbarenih komada kamena izrimskog doba. Unutra je smještena krstionica, a iznad vrata je u zid ugrađen najstariji segedinski kiparski spomenik koji potječe iz 12. stoljeća, prikaz je Jaganjca Božjega (Agnus Dei), a u narodu se kolokvijalno naziva “kameni jaganjac”. 136, Vjerojatno je ovaj reljef izvorno ukrašavao pročelje crkve u Tvrđavi koju su Turci srušili te su njezino kamenje ugradili i zidine utvrde. Narečeno “kameno janje” je do rušenja utvrde 1881. godine bilo moguće vidjeti na uglu današnjih ulica Tvrđava (Vár) i trga Széchényi, a nalazi se i u gradskom grbu iz 1719. kada je Segedinu obnovljen status slobodnoga kraljevskoga grada.

Na žalost, zid tornja Svetog Demetra koji mjestimično dosiže debljinu od 1,5 metara, postao je tijekom stoljeća vlažan u tolikoj mjeri da je salitra oštetila zidne slike. Premda se pokušava zaštititi freske, to pitanje nije riješenona zadovoljavajući način, pa i dalje predstavlja golemi problem. 137

O narečenome tornju je poznati mađarski književnik iz Segedina Gyula Juhász 1928. godine zapisao: “U mojem srcu je sačuvano mjesto za krnji toranj. Uspomena na njega preživjela je i Tatare i kralja Matiju, vođu seljačke bune Györgya Dózsu i Turke, segedinske vještice i Dugonića, borbu za slobodu i svjetski rat. Preživjet će i nas, Segedin će biti ljepši nego što je bio, a toranj će kao znak slavnih vremena, biti dokaz tisućgodišnjega života u gradu”. 138

Popis segedinske župe

Iz popisa segedinske župe godine 1761. razvidno je da je u gradu osim katolika živjelo i oko 300 pravoslavaca, koji su imali dvije Crkve. Grad tada još nije dopuštao da se u njemu nasele Židovi i protestanti. Znakovito je da su i građani koji nisu bili rimokatoličke vjeroispovijesti, sklapanjem braka postajali katolici. Najčešće se radilo o Srbima. Tako je primjerice dobrostojeća obitelj Vlašić još početkom 18. stoljeća “pripadala” Pravoslavnoj Crkvi, a potom je tijekom rečenog stoljeća znatan dio ove obitelji prihvatio katoličku vjeroispovijest te se uskoro potom pomađario. Sličnih je slučajeva bilo još, premda je „srpska crkva” sve do današnjega dana pod svojim okriljem sačuvala znatan dio segedinskih Srba. Puno se rjeđe događalo da su katolici prešli na grčko-istočnu vjeroispovijest (graeci non-ritus). Najčešće se radilo o Dalmatinima (Bunjevcima), koji su sklapanjem braka s pravoslavnima prihvaćali i njihovu vjeroispovijest, ili su djecu iz mješovitog braka krstili po istočnom obredu. Tijekom istraživanja povijesti hrvatskog pučanstva u Segedinu zabilježio sam slučajeve Ivana Sirovice i Tome (Thomas) Jakobovića koji su prešli na pravoslavnu vjeru, dok su u 18. stoljeću svi drugi članovi ovih dviju obitelji ostali u okrilju Katoličke crkve. Kako je u kasnijim stoljećima došlo do znatnije asimilacije pravoslavaca, to su slučajevi prelaska katolika na pravoslavlje bili još rjeđi.

Prema popisu segedinske župe iz 1761. u gradu se “u uporabi bili mađarski, njemački i dalmatinski jezik, a doselile su se i druge slavenske obitelji, poglavito srpske. Od svih jezika dominantan je bio mađarski. Kako su u Palánku, drugim riječima u središnjem gradskom dijelu, uglavnom živjeli Nijemci i Dalmatini, zbog toga se nedjeljom u Crkvi Svetog Demetra propovijed kazivala na njemačkom i dalmatiskom, a za blagdane samo na njemačkom, dok se mađarska propovijed mogla čuti samo za najveće blagdane, kada je najveći dio gradskoga stanovništva

136 U sporovima oko posjeda koji su se vodili 1720-ih godina na strani Segedina dalo je iskaz 28 svjedoka koji su tvrdili da je grad nekada bio toliko velik da su mu pripadala naselja Dorozsma i Szent-Mihálytelek, pače da su segedinske ulice dosizale sve do naselja Öthalom. Svjedoci su izjavili i da je u gradu tada bilo 17 lijepih velikih crkava. Pojedini od njih su u svojim iskazima iznijeli tvrdnju da u gradske zidine ugrađeni „kameni jaganjac” (simbol Isusa Krista) potječe upravo iz Dorozsme i tamošnje crkve (vidi Oklevéltár br. CC.). Svjedoci su time htjeli dokazati da Dorozsma nikada nije pripadala Kumanima, nego Segedinu. Autor Povijesti grada Segedina (I.-IV.) János Reizner smatra da je narečeni „kameni jaganjac” ostatak neke od gradskih romanističkih crkava, te je tijekom vlasničkih sporova između Segedina i susjednih mu naselja postao jedan od bitnih procesnih dokaza na strani grada. Vidi János Reizner n. dj. 315. p. dolazio u Palánk.”139 U gornjogradskoj Crkvi Svetog Jurja je svake nedjelje održavana propovijed na mađarskom jeziku.

U župnoj Crkvi je misa od 1. studenoga do l. veljače počinjala u pola sedam, a od 1. veljače do l. ožujka te od blagdana Svetog Mihaela (29 rujna) do 1. studenoga u šest sati, odnosno od 1. ožujka do blagdana Svetog Mihaela u pola šest. Na velike blagdane je zadnja misa održavana u pola deset, a ostale mise bile su slavljene svaki sat. 140

U Crkvi Svetog Jurja je nedjeljom ili za blagdane bila slavljena pjevana misa u osam sati, a poslije nje je slijedila propovijed na mađarskom, dok su se poslijepodne ovdje održavani “cathechesis, lytania, vesperas, isto kao i središtu grada.”141

Dalmatini su se, dakle, u 18. stoljeću razdvojili od braće franjevaca, budući da je većina pripadnika hrvatske zajednice živjela u Palánku, gdje je propovijed održavana i na njihovu jeziku, dok su franjevci nastavili živjeti u Donjem gradu. Ipak, povezanost Dalmatina i franjevaca, time nije prestala. Najbolji dokaz odanosti i privrženosti Dalmatina prema njihovim svećenicima franjevcima jest slučaj Jure Šareca (Sárecz György), o kojemu je zapisano da je bio “revnosan i bogat Dalmatin”i da je u donjogradskoj Crkvi Gospe Sniježne “dao skinuti skromno napravljeni daščani oltar, te je 1713. financirao izradbu današnjega pozlaćenoga oltara, koji je dovršen 1720. godine” 142, dakle poslije smrti Jurja Šareca.

U Crkvi Svetog Demetra u Palánku se homilija na hrvatskom jeziku mogla čuti nedjeljom poslije prve mise, a za blagdana je umjesto propovijedi na “dalmatinskom jeziku”, poslije prve mise održan evangelij na hvatskom jeziku. Među svećenicima piaristima je Hrvat bio Pavao Kovačević (Kovacsovits Pál), koji je 11. srpnja 1720. godine zajedno s još dvojicom patera došao u Segedin i preuzeo vođenje župe.

Kako su „exempt župom” u Palánku upravljali oci piaristi, to je rektor kolegija ujedno bio i župnik. 143 Godine 1761. je rektor bio Egyed Rátay Egyed, koji je tada bio „teolog star 45 godina i šest godina je predavao teologiju i dogmatiku.” 144 O njemu se iz Popisa župe saznaje da je osim njemačkog i mađarskog jezika, govorio i hrvatski.

Glede crkvenih službi, njih su u ovoj župi, osim Nijemaca obnašali i Hrvati i to ne samo u svoje ime, već i u ime malobrojnih Mađara koji su stanovali u Palánku. Sve to upućuje na činjenicu da su Hrvati već u to vrijeme (1761.) bili vrlo bliski s Mađarima. U Palánku su sredinom 18. stoljeća bila dva kantora i učitelja, i to Nijemac Mátyás Purger te Hrvat Ivan Katičić (Katichich ili Katachich János). Ovaj potonji 40-godišnjak (1761.) je imao je golemu ulogu u očuvanju nacionalne svjesti segedinskih Dalmatina u Palánku. Ipak te 1761. nije bilo škole na hrvatskom jeziku jer narečeni Katičić nije imao pogodnu kuću za održavanje nastave. Za razliku od Hrvata, znatno imućniji Nijemci nisu imali takvih briga. Oba su učitelja i kantora plaću dobivala od grada. Hrvatski kantor je mjesečno primao 60 forinta, te za svaki pogreb po 17 krajcara, za oglasne cedulje 7 krajcara, a pripadala mu je i jedna trećina od lemuzije. Purger i Katičić su bili “vrlo moralni, te su za vijeme visitatiae položili ispit iz vjerskih spoznaja.”145

Hrvat je bio i Franjo Koperčić (Kopercsics Ferenc), 32-godišnji voditelj sakristije u Crkvi Svetog Demetra koji je primao iznos koji su mu plaćali članovi crkvenih društava, a pripadao mu je i dio od crkvenih prihoda. 146

Babice su također spadale u red crkvenih djelatnika. Prema popisu segedinske župe iz 1761. godine posebno su popisane njemačke i hrvatsko-mađarske babice. Premda se to iz imena i prezimena ne vidi mađarsko-hrvatske babice su bile: Anna Doikry, Ágnes Szabó, Erzsébet Nagy, Katalin Mindszenti, Éva Lengyel, Katalin Rózsa, Zsuzsanna Kuna, Anna Gyenge, Katalin Szabó i Anna Kuna. 147Pál Oltványi iznosi podatak da su u prvoj polovici 18. stoljeća babice Hrvatice bile: Kata Antolovits, Borbála Nénéj, Anna Szabó, Kata Szabó, Anna Gyenge i Anna Kusz. 148 U usporedbi s Nijemicama i Mađaricama možemo reći da je najviše babica bilo među Hrvaticama. Osim prezimena Kuna i Antolović, ostala ne zvuče hrvatski, jer su tada već mnoga hrvatska prezimena “pojednostavljena”, tako da su umjesto teško izgovorljivih riječi domicilni Mađari svoje sugrađane Hrvate (i Srbe) nazivali po obrtku kojim se određena obitelj bavila. Tako su nastala prezimena Szabó (krojač), Szűcs (krznar), Csizmádia (čizmar), Tóth (stanovnik Slavonije), zatim Nagy (veliki) i Kiss (mali) itd. Ovaj problem su već zapazili neki mađarski autori koji spominju primjer dvojice “Raca” (Srba), Tót Gyurke i Tót Gergelya. 149 Međutim radilo se o dvojici Hrvata podrijetlom iz Slavonije, koji su zbog toga dobili naziv i prezime “Tót”, kao što su Hrvati u Mađarskoj dobilili prezime Horváth, Nijemci Németh, Srbi Szerb, Turci Török, Rusi Orosz, Bosanci Bosnyák itd. Samo prezime Tót ipak odaje da su oni stranci, jer su već pomađareni Slavonci koristili današnji oblik ovog prezimena, dakle Tóth, koji opet najviše odgovara obliku prezimena Horváth. 150 Nije međutim, spomenuta zabluda jedina pogrješka mađarskih autora kada se govori o promijenjenim izvornim prezimenima. Győző Kenéz i Ferenc Szakály primjerice nazivaju Srbinom i segedinskog krznara Matiju Szűcsa (krznara), Dalmatina čije je pravo prezime bilo Halabura (Halaburić).

Budući da su mađarski autori sve južne Slavene nazivali Srbima (tek ih gdjekad razlikujući po vjeroispovijesti, pa su tako Hrvati nazivani „katoličkim Srbima” ili „katoličkim Racima”), to je teško nedvojbeno razlučiti kada se doista radi o Srbima, a kada o Hrvatima. Još je teža zadaća ako se suočavamo s prezimenima dobivenim prema zanimanju. Tako se iza imena Jakab i Gábor Szabó kriju dva člana srpske obitelji Černi (Crni), čije prezime je vjerojatno bilo duže, ali je Mađarima bilo neizgovorljivo, pa su ga skratili. 151 Kako su njih dvojica bili krojači, to su ih sumještani jednostavno prozvali Szabó, s tim što je Jakov postao Jakab, a Gavrilo je dobio ime Gábor.

Od doselidbe u grad Dalmatini su bili u vrlo bliskim vezama s domicilnim Mađarima, što je vidljivo u pomađarivanju prezimena, zajedništvu u odgoju, prosvjeti i vjerskom životu poglavito u Palánku. Ova uzajamnost Dalmatina i Mađara najjača je bila tridesetih godina 18. stoljeća kada su vođene snažne borbe segedinskih nacija za dominantan utjecaj u upravljanju gradom. Tada su Nijemci i Srbi htjeli “dobiti znatno veću ulogu u upravljanju gradom i obnašanju funkcija, u čemu je glavnu ulogu imao domaći mađarski puk.”152

Mađari su potpomognuti Dalmatinima, odblio ovaj zahtjev Nijemaca i Srba, od kojih je zatraženo da nauče mađarski jezik i da postanu sastavni dio mađarske nacije i države.

Na izborima za gradsko vijeće 1728. godine Nijemci i Srbi su se pobunili protiv Mađara, pa je njihovom potporom za glavnog suca izabran Slovak György Podhradszky, unatoč protivljenju Mađara i s njima solidarizurajućih Hrvata. Da Hrvati – Dalmatini nisu bili za izbor ovoga Slovaka svjedoči nam i János Pap, koji je pribilježio: “Nezadovoljstvo i nemire izazvao je izbor Györgya Podhratzkyja za glavnog suca 1730. godine. 154 Njega zbog nasilja prema Segedincima kojima je dalmatinski bio materinski jezik, ali i Mađara, pripadnici ova dva naroda nisu rado vidjeli u sudskoj stolici. Kako su s Podhratzkym piaristi bili vrlo bliski, to su se Dalmatini zbog toga polako počeli udaljavati od svećenika piarista. Do otvorenog neprijateljstva je došlo tek onda kada su Dalmatine, koji su prosvjedovali zbog uskrate prava na korištenje svojega materinskog jezika, uzeli u zaštitu oci franjevci. Naime, piaristi su na temelju ugovora o osnivanju župe bili dužni za brojnu hrvatsku zajednicu u Palánku, na blagdane i sajmene dane propovijedati na hrvatskom (dalmatinskom) jeziku. Toj su obvezi uvijek nastojali udovoljiti, pa su ako među piaristima u gradu nije bilo svećenka koji je govorio hrvatski, zamolili kojeg franjevca da propovijeda. Među donjogradskim fratrima bi se, naime, uvijek našao pokoji Hrvat. Kada je Podhratzky postao sudac, Dalmatini su se uplašili da će ostati bez propovijedi na materinskom jeziku, pa su na preporuku franjevaca zatražili da dobiju stalnog svećenika Hrvata – Dalmatina koji će propovijedati i slaviti misu na hrvatskom jeziku. Kako bi pomogli ovom nastojanju Dalmatina, fratri su obećali ubuduće dati propovjednika iz svojih redova, ali samo pod uvjetom da mu se osigura stalni status. Provincijal Franjevačkog Reda István Novák je na sjednici Reda održanoj u Košicama 14. svibnja 1730. godine predložio segedinskom gradskom vijeću da se vjernom, ponosnom segedinskom dalmatinskom pučanstvu koje je dokazalo svoju dobru nakanu prema ocima franjevcima, na njihovu zamolbu, osigura jedan propovjednik. Fratri će dati jednoga svoga člana koji će vjernicima Dalmatinima za blagdane i sajmene dane održavati propovijed i slaviti mise, ako grad Segedin od ugarskog primasa dobije pristanak za to i osigura mu status.” 155

Međutim, nije osiguran stalan status za svećenika Hrvata, pa su Dalmatini su opet prosvjedovali tvrdeći da “njihov jezik ne će biti osiguran, dok ne dobiju svog stalnog svećenika Dalmatina.” 156 Predstojnik Reda piarista Gábor Bencsik je u cilju izbjegavanja neugodnosti, pristao udovoljiti željama Dalmatina, ali samo glede dotadašnjeg propovjednika oca Bonaventure, “kojemu je definitorium uskratio propovjedanje na dalmatinskom jeziku, pa je Bencsik imenovao propovjednika iz redova piarista, te se potreba glede ispomoći franjevaca na tom polju više nikad nije pojavila.”157Iz predočenog je razvidno kako su Dalmatini, doduše, bili vrlo bliski s Mađarima, ali se nikako nisu htjeli odreći svojega jezika i svojih svećenika. Neprijeporno je kako su Hrvati u to vrijeme u gradu bili doista brojni, pa je i njihovo inzistiranje na svećeniku Hrvatu predstavljalo gorući problem i za crkvene, ali i za gradske strukture. János Pap navodi da je 1738. godine u gradu od kuge umrlo 555 osoba, a među njima su u najvećem broju bili Dalmatini. 158

Asimilacija do koje je došlo koncem 18. stoljeća dovela je do prestanka potrebe za propovijedanjem na dalmatinskom jeziku. Tijek asimilacije može se pratiti i kroz isprave: “Godine 1780. dogodio se neugodan sukob između biskupa te gradskog vijeća i župnika, nakon što je grad pisao župnika da će ukinuti propovijed na dalmatinskom jeziku te neka o tome obavijesti biskupa Emerika Kristovića (Christovics Imre).” 159. “Biskup je saslušao župnika, te mu je pismeno naredio da se propovijed na dalmatinskom jeziku održava i u buduće te neka se skrbi o vjernicima Dalmatinima. Rector je odgovorio da je i dosad skrbio o njima, a to će nastaviti raditi i dalje, ali neka grad osigura plaću za propovjednika Dalmatina, na što mu je biskup odvratio da sigurno znade kako Dalmatinima već pet mjeseci nije održana propovijed na njihovu jeziku te ga poziva i obvezuje da i dalje slavi mise na dalmatinskom jeziku. Grad se pismom obratio Namjesničkom vijeću koje je dalo za pravo biskupu, te je 20. siječnja 1782. godine o tomu izvijestio gradska tijela.” 160

Godine 1789. je od piarista oduzeto vođenje župe te su istodobno ustrojene i gornjogradska te donjogradska župa. Premda su segedinski Dalmatini više naginjali prema franjevcima, ipak su piaristi ostavili znatan utjecaj na njih i uopće na segedinske Hrvate. Napose je od velikoga značenja nadaleko poznata Piaristička gimnazija. 161 Pripadnici Reda su 1721. počeli s podučavanjem u jednom privremenom objektu, a desetljećima kasnije je njihova segedinska gimnazija postala jedna od najznačajnijih prosvjetnih ustanova u južnoj Ugarskoj. 162 U njoj su se školovali neki istaknuti mađarski znanstvenici, umjetnici, kao primjerice: Bálint, Sándor, sveučilišni profesor, etnograf; Bibó, István, sveučilišni profesor, akademik, državni ministar 1956. godine; Dugonics, András, redovnik i svećenik reda piarista, sveučilišni profesor, autor prvoga mađarskog romana (Etelka); Ferenczy, Lajos, akademik; Gyulay, Endre, biskup segedinsko-čanadski (Szeged-csanádi) u miru; Horváth, Mihály, biskup, 1849. ministar vjera i prosvjete; Juhász, Gyula, istaknuti mađarski pjesnik; Katona, József, znameniti dramski pisac; Klapka, György, general mađarske vojske tijekom revolucije 1848.-1849.; Klauzál, Gábor, političar, ministar trgovine i obrta u Batthyányjevoj vladi 1848.; Magay, Dániel, mačevalac, olimpijski pobjednik 1956. u Melbourneu; Paskai, László, franjevački redovnik, svećenik, kardinal, bivši ostrogonski nadbiskup, primas; Sőtér, István, pisac, akademik; Zsigmond, Vilmos, operater i redatelj, dobitnik filmske nagrade Oscar. Gimnaziju su polazili i mnogi Hrvati, a među svećenicima piaristima je nekolicina bila vjerojatno hrvatskoga podrijetla. Spomenuo bih među predstojnicima Reda Pavu Kovačevića (Kovacsovics Pál, 1720–1721), Daniela Orlića (Orlits Dániel, 1743–1744, Luku Zakovića (Szabó, Zakovics Lukács, 1747–1749), Eleka Lalića (Lality Elek, 1749–1755), te Nikolu Stankovića (Sztankovics Miklós, 1810–1812). Najpoznatiji učenik i nastavnika Piarističke gimnazije je sveučilišni profesor Andrija Dugonić (Dugonics András) o kojemu će još biti riječi u ovoj knjizi. Treba spomenuti i slavnog pjesnika latinista Andriju Jalošića (Jallosics András), a od polaznika gimnazije napose biskupa Ivana Antunovića, „najvećeg Bunjevca”, zatim Vjekoslava Babukića jezikoslovca i jednog od vođa ilirskog pokreta, baruna Adam Bajalića (Bajalich Ádám), generala austrijske vojske u Vojnoj krajini, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josip Mihalovića (Mihálovics József), Andriju Petrića (Petrits András), prvog ravnatelja Akademije Ludovica, grofa Josip Šiškovića (Siskovics József), generala i vojnog odgajatelja cara Josipa II., te Stjepana Vedreša (Vedres István), pisca i glavnog gradskog inženjera. Biskup Ivan Antunović je tijekom školovanja u Segedinu već bio nacionalno svjesni Bunjevac, a kako su se u tada prestižnoj Piarističkoj gimnaziji, osim Hrvata školovali i mnogi Srbi iz šire regije, pa i cijele Ugarske, to je Antunović imao golem utjecaj na svoje kolege. U gradu se u to vrijeme (prije 1848.) za Hrvate još rabio naziv Dalmatin, a upravo je Antunović promicao i veličao naziv Bunjevac, kojeg su se ranije ovdašnji Hrvati pomalo sramili. Njegovim utjecajem se u gradu počeo prihvaćati naziv Bunjevac, pa je dio grada oko katedrale doskora nazvan „Bunjevački rub” (bunyevác szél).

Segedinski Dalmatini su se pred kraj 18. stoljeća asimilirali, te se od tada glede nacionalne pripadnosti, dotadašnji Dalmatini sve više počinju izjašnjavati kao Mađari. O tomu nam zorno svjedoči Popis osoba primljenih u status građana grada Segedina za godinu 1798.–1800. u kojemu se spominju Josip Šimić (Josephus Simity) i Antun Dugonić (Antonius Dugonits); obojica su bili katoličke vjeroispovijesti, a glede nacionalnosti su se izjasnili kao Dalmatini. U arhivu Csongrádske županije sam pronašao izvorni popis na kojemu je u rubrici “natio” precrtana riječ Dalmatin (“dalmata”) te je iznad nje nadopisana riječ Mađar (“magyar”). Od 1799. se u raznim popisima pripadnici hrvatskih obitelji u velikom broju izjašnjavaju Mađarima. Tako su primjerice obitelji: Milkovits, Vidovits, Krizonits, Agosity, Dianovity, Osznovity, Laczkovity, Tombácz, Bernakovits, Jakobovits, Marits, Markovits, Ivánkovits upisane kao Mađari. Početkom 19. stoljeća Dalmatini postaju rijetkost, a u popisima se zapaža veći broj Hrvata, što je izraz promijenjenih političkih i inih odnosa. Naime, ne radi se samo o novodoseljenicima, već i o ranije ovdje živućim građanima koji su se dotad u popisima redovito izjašnjavali kao Dalmatini.

Crkva Sv. Demetra i kapela 163

Fusnote:

108 Vidi HEKA, LADISLAV: Gerard (Gerhard, Gellért). Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. (Knj. 8. G). Hrvatsko akademsko društvo. Subotica, 2008. 22-23. p.

109. Vidi Dr. ZOMBORI, ISTVÁN: A Szeged-Csanádi Egyházmegye története. http://www.szeged-csanad.egyhazmegye.hu/tort.htm

110. Na većemu dijelu biskupije ustrojena je vojna vlast koja je zadržana do 1753.

111. U Temišvaru je 1734. održan crkveni sabor, a 1736. je ovdje položen temeljni kamen nove prvostolnice. Dakle, u tom razdoblju je postao Temišvar sjedište biskupije Csanád.

112. Pod vodstvom kasnijeg biskupa Nikole Stanislavića je 1737. u Banat izbjeglo 4600 Bugara koji su do danas sačuvali svoj nacionalni identitet, kulturu i običaje, ali i katoličku vjeroispovijest. Vidi BAHLCKE, JOACHIM: Ungarischer Episkopat und österreichische Monarchie: Von einer Partnerschaft zur Konfrontation(1686-1790). Franz Steiner Verlag, Stuttgart, 2005. 126. p.

113. Južni dio Ugarske je nakon završetka I. svjetskog rata dospio u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevine Rumunjske. Najveći dio područja Csanádske biskupije ostao je izvan Ugarske, pa je Sveta Stolica 1923. ustrojila Beogradsku apostolsku nuncijaturu u čiji sastav su ušle 62 crkvene župe iz Csanádske biskupije, kao i Bukureštansku apostolsku nuncijaturu sa 153 župe iz ranije biskupije Csanád. Iste godine je Segedin nakon skoro 200 godina, opet postao biskupijsko sjedište, a 1931. je Vatikan uzdigao Zavjetnu crkvu u rang katedralne crkve Csanádske biskupije. Sveta Stolica je 1941. u Segedinu ustrojila stolni kaptol, a 1982. je promijenjen naziv biskupije koja od tada nosi naziv biskupija Szeged - Csanád.

114. Emerik Kristović (Kristovich, Christovich Imre, Pest, 1711. - Makó, 1798.) bio je kanonik u Pečuhu od 1748. do 1766., veliki prepošt u razdoblju od 1767. do 1776. Izdao je prvi shematizam biskupije Csanád, a 1786. je u Segedinu ustrojio više novih crkvenih župa.

115 Josip Lonović (Lonovics József, Miskolc, 1793. .-Pest, 1867.) nadbiskup, Teologiju je završio u Egeru te je 1817. posvećen za svećenika. Bio je kanonik i profesor teologije u Egeru, a 1834. je imenovan na čelo biskupije Csanád, a 1843. je dobio plemićki naslov. Kralj V. Ferdinand V. ga je 1848. imenovao za nadbiskupa Egerske nadbiskupije, ali nije preuzeo tu dužnost zbog sudjelovanja u mađarskoj revoluciji 1848. Poslije sloma revolucije bio je primoran odstupiti te otići u jedan samostan u Donjoj Austriji. U domovinu se vratio tek 1860., a 1866. je imenovan za za nadbiskupa nadbiskupije Kalača, ali zbog bolesti nije preuzeo tu funkciju. Umro je nekoliko mjeseci nakon imenovanja.

116 OLTVÁNYI, PÁL: A szegedi plébánia és a t. Piarista atyák szegedi krónikája. Szeged, 1886., 32. p.; Usp. PAP, JÁNOS: A Piaristák Szegeden (1720.-1886.), Szeged, 1886., 297. p.

117 Oklevéltár CXCIII. sz. a. - Szeged város tanácsi jegyzökönyve 1719. év és Szeged város levéltárában az 1719-1722. évi lajstromozatlan iratok. Priopćava Reizner, János n. dj. I. köt. 289-290. p.

118 Vidi PAP JÁNOS: A piaristák Szegeden. 1720-1886.

119 OLTVÁNYI, PÁL: A csanádi püspöki megye birtokviszonyai. Szeged, 1867. 52. p.

120 Članovi kaptola stanovali su u ulici Szegfű na broju 2.i 4., dok je srpski biskup živio u susjednoj kući na broju 6. Međutim, 1740. se iz grada odselio i kaptol.

121 TÁpay-Szabó, Gabriella: Szeged erkölcsei a XVIII. Században. Budimpešta, 1933. 15. p.; Usp. Körtvélyessy, László: Adatok a szegedi minorita rendház történetéhez. Szeged, 1943. 23. p.; Usp. Körtvélyessy, László: A 700 éves minorita rend története. Szeged, 1943. 112. p.

122 FARKAS, CSABA (prijevod): A szegedi plébánia 1761. évi összeírása. Tanulmányok Csongrád megye történetéből. XIII. knjiga, Szeged, 1988. 5. p.

123 Ibid. 56. p.

124 Ibid. 7. p.

125 Ibid.

126 Péter László: Szegedi ferencesek. 33. p.

127 Prvi župnik nove župe u Palánku bio je Stjepan Petrić (Petrits István), a iza njega su slijedili: András Radványi, József Kőszeghy, Sándor Pálfy, György Kremminger, Antal Kremminger.

128 Župnici su bili: György Huszka, Ferenc Nyáry, Antal Szűcs, Ferenc Bezdán, Miklós Dobó, Ferenc Rózsa.

129 Nakon uspostave vojne krajine broj Srba je toliko porastao da su u Segedinu stolovali pravoslavni biskupi. U 17. stoljeću su pravoslavci imali župu u Palánku, ali i u Gornjem gradu, gdje su se uglavnom nastanili na donjem kraju današnje ulice Maros, pa se ovaj kraj još 1830. nazivao „srpska tržnica” („rác piac”). Međutim, broj članova crkvene zajednice nije im se povećavao, nego je opadao dijelom uslijed toga što su se odselili drugamo, ali uglavnom zbog toga što su prigrlili katoličku vjeroispovijest i pomađarili se. János Reizner n. dj. III. köt. 30-31. p. navodi da su „1730. bogati trgovci Srbi i Grci podrijetlom iz Budima u znatnom broju prešli na katoličku vjeroispovijest”. Po podatcima popisa iz 1825. u gradu je popisano 1883 Srba pravoslavaca, 1840. godine ih je bilo 1650, a po popisu iz 1850. samo 482. Vidi Pap, János: A piaristák Szegeden. 96-97. p.. Matične crkvene knjige pravoslavnih vjernika vode se od 1716., odnosno 1730.

130 Izvor: Reizner, János n. dj. 314. p.

131 Prema pojedinim tvrdnjama na blagdan Svetog Demetra, dakle s nastupom hladnoga vremena, bi se zaustavile čak i vojne operacije.

132 PÉTER, LÁSZLÓ: Szőregi délutánok. (Az utolsó Dömötörözés). Budimpešta, 1994., pp. 70-74.

133 Ibid. 72. p.

134 Ibid. 74. p.

135 PÉTER, LÁSZLÓ: Szeged. Panoráma. Magyar városok sorozat., 1986, 71-72. p.

137 PÉTER, LÁSZLÓ: Szeged. Panoráma. Magyar városok sorozat.. 72-73. p.

138 Ibid. 72. p.

139 Farkas, Csaba: A szegedi plébánia összeírása. 9. p.

140 Ibid. 10. p.

141 Oltványi Pál n. dj. 157. p.

142 Ivánkovits, János: A szegedi alsóvárosi Havi Boldogasszonyról nevezett fejedelmi templom története. Szeged, 1884. 31. p.

143 Piaristi su bili poznati kao odgajatelji, nastavnici, pa je tako njihova segedinska gimnazija bila nadaleko poznata. Tu su se školovali mnogi naraštaji mađarske, ali i hrvatske, srpske i njemačke inteligencije.

144 Farkas, Csaba: A szegedi plébánia 1761. évi összeírása, 9. p.

145 Oltványi, Pál n. dj. 153. p.

146 Farkas, Csaba: A szegedi plébánia 1761. évi összeírása. 14–15. p.

147 Ibid. 15. p.

148 Oltványi, Pál n. dj. 156. p.

149 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc: A szegedi Palánk-városrész 1697-es telekkönyve. Tanulmányok Csongrád megye történetéből VIII. Szeged, 1984. 43. p.

150 Prezime Tóth se danas u Mađarskoj vezuje isključivo uz Slovake, jer je to pogrdan naziv za slovački narod. Međutim, nazivi nekih naselja u mađarskom dijelu Podravine s većinskim hrvatskim pučanstvom koji počinju s pridjevkom Tóth (primjerice Tóthszentmárton, osnosno Sumarton u županiji Zala ili Tóthújfalu odnosno Novo selo u županiji Somogy) neprijeporno upućuju na to da se izvorno pridjevak Tóth odnosio na Slavonce. Kasnije je postao pogrdni naziv za pripadnike drugih nacionalnosti, napose Slovake. Međutim, po kazivanju poznatog etnografa Đure Frankovića, Hrvati u Santovu (Hercegszántó), mađarskom naselju s većinskim hrvatskim pučanstvom, su tako nazivali svoje suseljane Mađare, kada su o njima govorili pejorativno.

151 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc: A szegedi Palánk-városrész 1697-es telekkönyve. Tanulmányok Csongrád megye történetéből VIII. Szeged, 1984. 43. p.

152 Ruszoly, József: Tisztújítások Szegeden a 18. század első felében. Reizner János közleménye (1890). Acta Universitatis Szegediensis de Attila József Nominatae. Acta Juridica et Politica. Tomus XLVl. Fasciculus 4. Szeged, 1995. 10. p.

153 U podnesku koji su podnijeli žalitelji korišten je izraz nacija.

154 REIZNER, JÁNOS (KÖNYVES, J.): Tisztújítások a múlt század első felében, In. Szegedi Napló, 1890. (ožujak-travanj) i József Ruszoly n. dj. tvrde da 1730. godine nije bilo izbora u gradu.

155 Pap, János n. dj. 65–66. p. Navod potječe iz Hist. Dom. Szeged. Schol. Piar. 1. 120. p.

156 Pap, János n. dj. 66. p.

157 Ibid.

158 Pap, János n. dj. 88. p.

159 Oltványi, Pál n. dj. 67–68. p.

160 Ibid.

161 Osnivač Družbe pobožnih kršćanskih škola, poznatije pod imenom piarista je Sveti Josip od Calasanze, (Peralta de la Sal, Aragonija, Španjolska, 1558– Rim, 1648) koji je utemeljio ovaj Red kako bi se bavio kršćanskim odgojem mladeži. Sveti Josip od Calasanze je 1597. utemeljio prvu besplatnu pučku školu u Europi u kojoj je školovanje bilo dostupno i siromašnim dječacima. Među njima je bilo i židovske djece, što je tada bilo neuobičajeno. Družba je piarista odobrena kao red 1621., a prvi joj je generalni poglavar bio sv. Josip od Calasanze koga je papa Benedikt XIV. 1748. proglasio blaženim, papa Klement XIII. 1767. svetim, a Pio XII. ga je 1948. proglasio »zaštitnikom pred Bogom svih pučkih kršćanskih škola svijeta«. Sveca u Španjolskoj časti kao svoga zaštitnika Udruženje katoličkih učitelja. Krilatica ovoga reda je: Pietas et Litterae.

162 Tijekom katastrofalnog potresa 1879. uništen je najveći dio grada te skoro cijela zgrada gimnazije, pa je 1886. grad od državnoga zajma podigao novu zgradu gimnazije koja je kao najveća srednja škola u Austro-Ugarskoj Monarhiji godišnje odgajala više od 800 učenika. Poslije Trianonskog mirovnog sporazuma Segedin je ostao bez svoga zaleđa u Bačkoj i Banatu, pa ni u gimnaziji više nije bilo učenika iz toga područja. Unatoč tomu je ona (u razdoblju između 1934. i 1945.) ostala jedna od najcjenjenijih općih gimnazija u Mađarskoj. Od 1945. su niži razredi gimnazije postupno ukinuti, njihovu ulogu su preuzeli viši razredi osnovne škole Szent Gellért kojom su upravljali piaristi. Godine 1948. je ustanova podržavljena pod nazivom Dugonics András Állami Gimnázium, a nakon godinu dana je ukinuta. Redovnike smještene u redovničkoj kući su u siječnju 1950. otpremili u Vác. Tijekom naredne 43 godine u Segedinu nije bilo piarističkoga obrazovanja. U zgradu gimnazije useljena je jedna od katedri Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Segedinu. Nakon sloma komunizma 1989/90. ponovo je odobreno djelovanje crkvenih škola, pa je obnovljena i Piaristička gimnazija. U kolovozu 1991. počela je 248. nastavna godina u samostanu Male braće, kao privremenom prostoru. Konačno je 1999., na blagdan Sv. Josipa od Calasanze posvećena nova škola i samostan Piarističkog Reda pod imenom Dugonics András Piarista Gimnázium, Szakképző Iskola, Alapfokú Művészetoktatási Intézmény és Kollégium.

163 Izvor: http://siskovich.freeweb.hu/szulohaz.htm