Donjogradska Crkva i samostan bili su u tijekom turske vlasti središte života u Segedinu, a potom i hodočasničko mjesto. “Csanádska episkopija je sačuvana, ali su katolici živjeli rasuti te ih je tijekom cijelog 17. stoljeća vodio donjogradski gvardijan kao biskupski namjesnik (vicarius generalis), premda je grad tada potpadao pod Kalačku nadbiskupiju. Segedinski franjevci su duhovnu okrijepu pružali i izvan grada, u brojnim mjestima pod turskom okupacijom, djelujući u Vackoj i Kalačkoj episkopiji. Donjogradski gvardijan je od csanádskog biskupa Zsigmonda Zongora (1644-1648) dobio 1644. godine zvanje vikara (vicarius) te mu je skrenuta pozornost na jubilarno proštenje 1650. godine. Franjevačka Crkva u Segedinu postala je već 1640. poznato mjesto hodočašćenja. Naime, jedan je Turčin pri pranju svoga konja u jezeru Csöpörke pronašao sliku Blažene Djevice Marije koju su pri pogibelji 1552. godine u jezeru sakrili vjernici. Od tada ovu sliku kao Mariju Pomoćnicu štuje cijeli Alföld.”164
Kronike spominju da je 1650. godine održano veliko proštenje, a upravo tadašnji događaji su pripomogli da je Crkva postala mjesto hodočašća. U tomu su bitnu ulogu imali Dalmatini, koji su već od 17. stoljeća dolazili ovdje hodočastiti iz okolice, pa je 3. listopada 1649. godine beogradski biskup Marin Ibrašimović u donjogradskoj crkvi krizmao 138 osoba, među kojima su bili i hodočasnici Dalmatini. 165
Dalmatini su imali bitnu ulogu i u hodočašćenjima u susjedna mjesta, napose u Radnu (Máriaradna), najznačajnije Marijansko svetilište na prostoru oko Maroša, u županiji Oradea. Sliku Blažene Djevice Marije koju štuju vjernici na širem području Banata i Segedina darovao je kapeli u Radni 1668. godine tada osamdesetogodišnji Juraj Vrhinić. O njemu je ostalo zabilježeno da je živio kao pravi vjernik, djevičanskim životom, a spomenutu sliku je kupio od jednog talijanskog (vjerojatno mletačkog) trgovca. László Körtvélyessi je o tome zapisao: “ Godine 1668. je Juraj Vrhinić (Vrichonosa, Vrichnonassa, Vrihinity, György) iz Bosne kupio od jednog talijanskog trgovca sliku Djevice Marije i darovao ju je franjevcima u Máriaradni. Pronašao je u Segedinu u Crkvi Gospe Sniježne i u Máriagyűdu u Baranji zagovor i učinkovitu iscjeliteljsku potporu ramske i olovske Djevice Marije.” 166 Slika je uskoro dospjela na glas kao čudotvorna te je Crkva u Radni postala mjestom hodočašćenja. Naime, 8. rujna 1695. (na blagdan Male Gospe) je turska vojska zauzela Lipovo u čijem sastavu se Radna nalazi. Turci su srušili grad te opljačkali i zapalili kapelu u Radni koja je sasvim izgorjela, ali je oltarna slika Djevice Marije ostala neoštećena. Od tada je počelo hodočašćenje u Radnu. 167 Među prvima koji su pošli tamo bio je bogati Bunjevac Stjepan Radić (Radics István) iz Kunszentmártona. Njemu se 1726. godine u snu pojavio lik nekoga starca koji ga je upozorio da svoju dugotrajnu bolest “prestane liječiti uzimanjem skupih lijekova iz svjetovnih ljekarni, nego umjesto toga treba otići k Bogogorodici Mariji u onu Crkvu koja se nalazi na mjestu gdje izlazi i zalazi sunce.” 168 Tako je Stjepan Radić pošao u Radnu, gdje je poslije iskrene molitve uskoro ozdravio. Bolesničke štake je za vječnu uspomenu ostavio tamo i kući se vratio na svojim nogama. “Glas o tomu je dospio i do Segedina i to je mogao biti zamašnjak odlaska na proštenja u Marijanska svetišta.” 169 Imre Harangozó spominje da je Radna do 1718. godine bila pod turskom vlašću, a narečene godine je Mihael Saraila iz Radne ozdravio nakon što je odveden u Crkvu gdje su mu se ukočeni udovi pokrenuli. 170 Dodaje i kako su u Radnu u prvom redu hodočastili južni Slaveni, pod čime treba uglavnom razumjeti Hrvate. Narečeni “Saraila Mihály” je po svemu sudeći bio Hrvat iz Bosne, Sarajlija. Andrija Dugonić (Dugonics András) je zapisao da su segedinski Dalmatini u velikom broju i s čvrstom vjerom hodočastili u Radnu: “Primjerom iz Kunszentmártona prvi se oduševio Mihael Funić (Funity Mihály) iz Palánka. On je svoju pogrbljenu kći, koju je bezuspješno pokušavao izliječiti, odveo na hodočašće, gdje je ona doista i ozdravila. O tomu je sastavljen i zapisnik, a kao svjedoci ovoga ozdravljenja su uz oca spomenuti Segedinci Janja Kočić (Kócsity Ágnes), Katarina Antalić (Antality Katalin) i Lovro Alaburić (Allabority Lőrinc). Sin ovog potonjeg bio je prvi suprug moje majke.” 171
Pater Únyi Bernardin je pak spomenuo da su Dalmatini u vrijeme turske prevlasti tek sporadično hodočastili k Čudesnoj Gospi u Radnu, dok su od druge polovice 18. stoljeća odlazili tamo u golemom broju. Segedinci su od početka 18. stoljeća pa sve do izbijanja Prvoga svjetskog rata, na blagdan Male Gospe (8. Rujna) odlazili u Radnu. Uz koordiniranje iz Crkve Svetog Demetra na put se kretalo 2. rujna, nakon što je bio izabran predvodnik proštenja iliti “čovjek koji pjeva”, koji je po svojoj životnoj dobi, iskusvu i znanju bio predodređen za vođu. Na čelu kolone su išli muškarci s križem, a iza njih žene i djevojke. Tijekom puta su se zaustavljali u selima i tamo bi otišli u mjesnu crkvu da ih svećenik blagoslovi. Seljani su ih ugostili s kuhanim jelom, a tijekom noći su se molili, a potom bi prenoćili, često na zemlji. Ujutro su pribivali misi, a potom nastavili put tijekom kojega su se sveudilj usrdno molili. Crkvene pjesme su pjevali tek poslije podne. Uoči objeda su zaboli križ u zemlju, te su oko njega porazmjestili zastave, pa su klečeći, na koljenima obišli ovako obrazovani krug, pritom pjevajući vjerske napjeve.
Kada su ugledali toranj crkve u Radni pali su na koljena, a potom odjenuli svečanu odjeću. Dočim su stigli u Crkvu, poljubili su zemlju i poklonili se Bogorodici. Domaće pučanstvo je već čekalo Segedince. Poslije pozdrava su hodočasnici prespavali u Crkvi kako bi bili što bliže slici Čudesne Gospe.
Segedinci su redovito članovima svojih obitelji u Radni kupovali darove (svete slike, svijeće, medene kolače itd). Posebna snaga se pridavala križu krajputašu kupljenom u Radni, a kojega su u grad donosili brodom ploveći rijekom Maroš.
Na povratku s hodočašća pješačilo se brže nego na odlasku kako bi do blagdana Blažene Djevice Marije (12. rujna) stigli u Segedin. Ispred grada je hodočasnike čekala obitelj, rodbina, prijatelji i susjedi, te su izmjenili uobičajenu formulu “neka u našim molitvama i proštenju sudjeluje i onaj koji nije bio s nama”, na što je odgovor glasio: “tako neka dade Bog!”
U Crkvi Svetog Demetra je zatim održana kratka zahvala, a potom su se hodočasnici razišli i to svaki u onaj dio grada u kojemu je stanovao. Tu su ušli u svoju Crkvu, pomolili se, a potom otišli kući.
U 19. stoljeću je na hodočašće odlazilo četiri do pet tisuća hodočasnika. Nepisano pravilo je bilo da se mladići i djevojke nisu odlučivali na brak dok nisu hodočastili u Radnu. Tada je nastala i uzrečica koja se koristila ako se za nekoga nije moglo puno lijepoga reći, a glasila je: “voli višnje, bio je u Radni, dobro pleše i lijepo se okreće.”
Fusnote:
164 Körtvélyessy, László: Adatok a szegedi minorita rendház történetéhez. Szeged, 1943. 20. p.
165 Ibid. 34. p.
166 P. Únyi Bernardin n. dj. 160. p.
167 BÁLINT, SÁNDOR: Boldogasszony vendégségében. Veritas Könyvkiadó, Budapest, 1944, 49-52. p.
168 Dugonics, András: Radnai történetek. Szeged, 1810. 93–97. p.
169 Ibid. 97. p.
170 HARANGOZÓ, IMRE: Radna fényes csillaga. Újkigyós, 1990. 24. p.