Kao što sam već spomenuo Segedin se u 17. stoljeću sastojao iz tri dijela: Donjeg grada (Alsóváros), Gornjeg grada (Felsőváros) i Palánka. U to doba su se u grad nastanili doseljeni stranci: Nijemci, Srbi i Dalmatini, a kasnije i Židovi i Grci. Pripadnici pojedinih nacija su živjeli u raznim dijelovima grada zatvoreni u svoje zajednice. To je i bilo razumljivo jer doseljenici nisu poznavali mađarski jezik, pa su se sporazumijevali međusobno, na svom materinskom jeziku. Nijemci su živjeli na području između današnjeg trga Mars i središta grada, uglavnom oko ulice Attila, dok su Srbi svoje kuće podigli na prostoru oko današnje pravoslavne Crkve (pored Katedrale), a Židovi oko današnje Sinagoge. Dalmatini su se po doselidbi u grad nastanili u onom dijelu koji se nekada zvao Sáncpart (Obala jarka, odnosno šanca), a nalazio se na području današnje ulice Zrínyi, u samom središtu grada, uz Biskupsku palaču. Kasnije je na toj teritoriji, gdje se danas nalaze ulice Árpád i Zrínyi postojao tzv. bunyevác szél (Bunjevački rub). 183 Nándor Bakay je tvrdio da su u rečenoj ulici u 19. stoljeću stanovali Grci. 184 Naime, u to vrijeme su se Dalmatini uglavnom pomađarili i napustili narečeni kraj, a u njihove kuće su se uselili grčki trgovci.
Između pripadnika raznih nacionalnosti koji su se nastanili u gradu u svakodnevnom životu nije bilo poteškoća jer su manje-više mirno živjeli jedni pored drugih. Doduše, znalo je biti „vruće” prigodom izbora, ali dotadašnji suživot je prvi puta ozbiljno narušen 1739. godine. Taj događaj smo već spomenuli, ali ga ovdje citiram prema zapisu Lászla Tápay-Szabóa. “(…) Naime, 28. prosinca 1739., na blagdan Nevine dječice, koji se tada, kao četvrti dan poslije Božića, još službeno slavio kao blagdan (Božić se slavio pet dana), Srbi su otvorili trgovine i prodavali svoje proizvode, te točili rakiju kao da je običan radni dan. Narod je ulazio u srpske trgovine i u njima trošio novac. Na to su se trgovci Mađari, Nijemci i Dalmatini razžestili budući da su se oni kao dobri katolici pridržavali propisa te su držali svoje dućane zatvorene. Trgovci katolici su požurili k piaristima, koji su tada bili narodni vođe. Predstojnik župe otac Matija, držao je kako su katolici opravdano ljuti, pa ih je uputio neka Srbima poruče da zatvore svoje dućane. To se nije dogodilo mirnim putem, pa je narod pola sata kasnije navalio u srpske dućane i rušio sve pred sobom, pače loše su prošli i oni koji su stali u zaštitu imovine segedinskih Srba. Sve to se događalo u blizini Tvrđave, pa je zapovjednik utvrde grof Plosque, ne znajući točno što se događa, zapovijedio da se bubnjevima označi uzbuna. Nakon toga je vojska ubrzo rastjerala razjarenu gomilu, dok je dvor naredio da se o ovome događaju provede istraga.” 185 Na koncu je carica Marija Terezija 1747. ukinula ustrojstvo segedinskoga gradskoga magistrata, dakle unutarnjega i vanjskoga vijeća, na nacionalnoj osnovi (od predstavnika četiri segedinske nacije: Nijemaca, Srba, Mađara i Dalmatina). U izgredu iz 1739. godine, su Dalmatini, kao i uvijek ranije, bili na strani Mađara te su zajedno (i s Nijemcima) nastupili protiv Srba. Unatoč jezičnoj bliskosti i zajedničkom južnoslavenskom podrijetlu Srbi i Dalmatini nisu bili bliski, njihov odnos nije bio besprijekoran, premda su se tijekom ilirskog pokreta Srbi i Hrvati u Segedinu, ali i u susjednoj Subotici izjašnjavali kao Iliri te su govorili “ilirskim jezikom”. 186 István Iványi spominje primjer subotičkih zapisnika u kojima su sredinom 19. stoljeća svi stanovnici grada čija su prezimena završavala s –ić ili vić, upisivani kao Iliri, dok je u vrijeme izbora 1884. godine uočljiva njihova diferencijacija na nacionalnoj osnovi. Tada su se Dalmatini izjasnili kao Mađari, a Srbi kao Raci. Iványi je o prvima zapisao: “Bunjevci su uvijek bili dobri mađarski građani, koji unatoč zajedničkog jezika nisu osjećali posebnu sklonost prema nekatoličkoj braći Srbima, pa su godine 1848/1849. ratovali na mađarskoj strani protiv njih. Pače naučili su i mađarski jezik, premda se još i u popisu stanovništva iz 1850. godine mogu pronaći nekiod njih koji su se u znak prosvjeda izjasnili kao Mađari, a tada još nisu poznavali mađarski jezik.”187
Imena mjesnih Srba i Hrvata pronalazimo i među parničnim spisima u procesima segedinskim vješticama. Početkom 18. stoljeća se u Segedinu živjelo dosta teško. Znatan dio pučanstva je jedva preživljavao, samovolja graničara i nameti koje su građani trebali plaćati za završetak radova u tvrđavi dodatno su uznemiravali pučanstvo. Svemu tome treba pridodati i rijetko sušno razdoblje iza kojega je uslijedila tuča, pa je stradao sav urod. U gradu je bilo sve više skitnica, prosjaka te osoba koje su se bavile proricanjem, nadriljekarstvom, te koje su širile praznovjerje. Njih 18 su 1728. optužili za kazneno djelo copranja (latinski maleficium) te su ih izveli pred sud. Među optuženim vješticama je bila i Margit Barak, udovica Dalmatina Mihálya Dugonicsa. Vjerojatno je hrvatskoga podrijetla bila i optužena Elizabeta (Örzse), udovica Mátyása Horvátha, koju su u gradu zvali Bogadussáné (prezime u prijevodu znači „supruga Božje duše”). Potjecala je iz Erdelja, a uvrijeme provođenja istrage imala je 66 godina. Pretpostavlja se da je među osuđenima bilo još Srba ili Dalmatina (što se iz pomađarenih imena ne vidi). Naime, pri izvršenju kazne spaljivanja na lomači 23. srpnjajoš jednom je pročitana presuda te su osuđene opetovano pozvali neka dadu iskaz i priznaju s kim su se udruživali i tko je još s njima sudjelovao u copranju. 188 Tada je, po Jánosu Reizneru, njih par dalo iskaz te su naveli imena nekolicine novopridošlica, uglavnom Srba i Dalmatina. 189 Nakon smaknuća ove grupe osuđenika nastavljen je postupak protiv 28 osoba koje su osuđenici imenovali. Pri tom je, vjerojatno zabunom, krvnik okovao u lance i tako doveo u zatvor u gradskoj vijećnici Szubin Bedu, suprugu građanina Mihalovicsa. Njezino ime nitko nije spomenuo tijekom rasprave niti prilikom izvršenja, premda je ona mislila da je to učinila udova Dugonics. 190 Sudeći prema imenu Szubin Beda je vjerojatno bila Srpkinja, a njezin suprug Dalmatin. Kada se utjecajni građanin Mihalovics vratio s puta i saznao što se dogodilo, poduzeo je sve da oslobodi svoju suprugu. Nakon što je puštena na slobodu Mihalovics je ponudio tisuću forinta samo neka mu suprugu ostave na miru, jer je i dalje postojala opasnost da će ju vratiti natrag u zatvor. U međuvremenu je kraljevska kancelarija suspendirala dalju istragu u sporu protiv vještica te je zatražila da joj se dostave svi parbeni spisi. Na to se gospođa Mihalovics ohrabrila te je uputila kralju pismo moleći ga za zaštitu i pravedno suđenje. Kancelarija je provjerila slučaj i zatražila detaljnije izvješće, dok je glede gospođe Mihalovics postavila pitanje zašto u istražnim spisima nema traga o nekim stvarima koje je žaliteljica navela u pismu. Gradsko vijeće je ocijenilo pismo Szubin Bede ocijenilo kao neistinito i puno objeda, te je istaknulo da je u svemu postupalo po vrijedećim propisima. Kancelarija je napokon dala pristanak za izricanje smrtne kazne za već osuđene vještice. Tako su se progoni vještica i istrage nastavile. Tri žene su otjerali iz grada 1731., jedna žena je pogubljena 1733., dok su po dvije žene protjerane iz grada 1734. i 1736. godine. Protiv Srpkinje Sztáne Szibininé (supruge Kis Göröga, iliti u prijevodu „Malog Grka”) je također pokrenut postupak, ali zbog manjka izvora nije jasno koju kaznu je dobila. 191 Pávó Gergelyné (djevojački: Ilona Fúrús), supruga, Dalmatina Gergely Páve, optužena je 1736., ali sud nije pronašao meritorne dokaze, pa su ju protjerali iz grada. Zadnja sudski postupak protiv vještica u Segedinu završen je 1744. osudom udovice Fóris Gergelyné (djevojački: Ágnes Dóka) te Albert Jánosné (djevojački: Margit Lantos). Carica i kraljica Marija Terezija je 1755. okružnicom zabranila progon vještica i donošenje presuda u takvim sporovima.
Fusnote:
183 Péter, László: Szeged utcanevei. Szeged, 1974. 139–140. p.
184 Bakay, Nándor: članak objelodanjem u listu Szegedi Híradó, 1860. (18. ožujka) Citira Péter László n. dj. 139–140. p.
185 Tápay-Szabó, László: A szegedi négy nemzet, Kalangya, Novi Sad, 1932. (prosinac), 561–566. p.
186 Iványi, István n. dj. 540. p.
187 Ibid.
188 Kazna je izvršena na obali Tise, na mjestu koje je nazvano „Otok vještica”.
189 Reizner János i. m. I. köt. 352. p.
190 U. o. 353. p.
191 Svjedoci u njezinu postupku bili su Joczko Petrovity, Lalosovity Mihály, Philippus Markovity, Jován Malovity, Mara Bajality a spominje se i Jójás Veszelinovity. Među osobama koje su u lipnju 1728. evidentirane kao osobe povezane sa segedinskim vešticama u Subotici se spominje Mélykúti (János) Siván, zastavnik, Srbin („rácz ember”), Ludasi Jován je bio narednik, zatim se navodi ime Hagymási Siván, za kojega također stoji napomena da je Srbin. Zastavnik je Bunovácz, Ludasi István. U Martonyosu su to bili kapetan Prodan te zastavnik Siván Keresztúri, narednik Oroszlányossi Jován, u Kaniži kapetan Franczúz, također Srbin, zatim narednik Adorjáni Janko (Stoján) te zastavnik Siván Kanisai.
192 Izvor: http://www.bibl.u-szeged.hu/szeged/photo_old/varosh2.jpg