ULOGA DALMATINA U ŽIVOTU GRADA

Već na početku 18. stoljeća istaknutu ulogu u životu grada imala je obitelj Dianović ili Dejanović (Dianovics, Deanovics, Szíjártó Dejanovics), kao i pripadnici obitelji Anikić, Bajalić, Šajnović, Šišković, Šimić i Zagoričić. Sredinom toga stoljeća na pozornicu stupaju dvije, do danas najpoznatije obitelji segedinske dalmatinske obitelji, naime, Dugonići i Vedreši.

U Donjem gradu sam za razdoblje prve polovice 18. stoljeća pronašao samo dva prezimena slavenskoga (hrvatskoga) podrijetla. U to su vrijeme u tom ruralnom dijelu grada stanovali Mihael Kertić (Kertics Mihály) i Živko Zagoričić (Sivko Zagoricsics). Istaknuti kroničar gradske povijesti i nekadašnji ravnatelj mjesnoga muzeja János Reizner tvrdio je da glede stranaca u gradu, treba prihvatiti pravilo da Mađar nije bio samo onaj pojedinac koji je prvo pisao osobno, a poslije obiteljsko ime. Naime, kod Mađara se upravo obratno, prvo se piše prezime, a potom ime. Dakle, sukladno Reiznerovu motrištu, u rečenom razdoblju u Donjem gradu je jedini stranac bio Dalmatin Sivko Zagoricsics. U tom najmađarskijem dijelu grada su tada na “mađarski način” (prezime pa ime) pisali svoja imena članovi obitelji Vetro (Vitro), Pavo (Pávó), Polyák, Benák, itd.

U Palánku sam istraživao 30 dalmatinskih obitelji, od kojih je njih 16 svoje ime pisalo na mađarski, a 14 na hrvatski način.

Prema Reizneru bi i poznati segedinski Dalmatini Matija i Mihael Bajalić (Bajality Mátyás i Mihály) također bili Mađari, premda je riječ o obitelji koja je aktivno sudjelovala u životu grada i isticala je svoju pripadnost dalmatinskoj zajednici. O tomu nam svjedoče i spisi gradskog vijeća. Na dan 13. ožujka 1733. godine zapisano je da je “Matija Bajalić skrbeći se za budućnost, podjednako pomagao mađarsku i dalmatinsku naciju.”

Prema popisu poreznih obveznika iz 1723. godine porez je platio 291 građanin Segedina u ukupnom iznosu od 4789,50 forinta. Među poreznim obveznicima nalazimo deset Dalmatina koji su na ime poreza platili 155 forinta. U Palánku su od ukupno 827,50 forinta poreza, Dalmatini platili 120 forinta. Od 56 poreznih obveznika u Palánku osmorica su bili Dalmatini, što je 16 posto od tamošnjih poreznih obveznika i 18 posto od ukupnog iznosa poreza u Palánku.

„Svaki stanovnik Segedina bio je porezni obveznik neovisno od toga je li imao status građanina ili je bio inquilin odnosno želir, ako je na području grada imao nekretninu, stoku ili neki stalni izvor prihoda. Do 1773. godine nije bila određena porezna osnovica, već je gradsko vijeće pri određivanju poreza uzelo u obzir kuće u gradu i izvan njega, obrt, i trgovačke radnje, stoku, oranice, njive, vinograde, vrtove i zaposlene osobe. Poslije utvrđivanja porezne osnovice gradsko vijeće je godišnje ili svake druge godine popisalo porezne obveznike i dobra na koja se porez odnosio. Popise su vršili povjerenici koje su izabrali iz redu članova magistrata.

U popisu poreznih obveznika iz 1732./1733. i 1733/1734. godine, su se uz već ranije spomenute članove dalmatinske zajednice u Palánku (Ioanes Dianovics, Michael i Mathias Bajality, Mathias Simity) pojavili i pripadnici obitelji Sirovica (Szirovicza), Katičić (Katicsics), Antolović (Antalovity) i Pauliković (Paulikovity), koji su kroz cijelo 18. stoljeće imale vrlo značajnu ulogu u životu grada. U Palánku je među Dalmatinima najveći porez platio senator Ioanes Deanovics (Dianovics, Szíjártó, Szigyártó), a potom Mihael Bajalić (Michael Bajality), Juriša Pokrić (Jurissa Pokrity) te Matija Šimić (Mathias Simity), i to ne samo tih godina, već i 1736. godine. U Donjem gradu i Gornjem gradu tih se godina u popisima poreznih obveznika često spominje prezime Tombac (Tombácz).

Na stranicama koje slijede, predstavljam tridesetak-četrdesetak najznačanijih segedinskih dalmatinskih obitelji i njihovu ulogu i značenje u životu grada tijekom 18. stoljeću i prvoj polovici 19. stoljeća. Do podataka o ovim obiteljima došao sam istraživanjem arhivske građe. Premda je broj Dalmatina koji su u 18. stoljeću živjeli u Segedinu bio znatno veći, u svojim sam istraživanjima pratio samo one obitelji koje su ostale “vjerne” svom izvornom prezimenu, pače, koje su u tom razdoblju očuvale i svoj nacionalni identitet.

Prezimena u Hrvata nastala su u priobalju već u 12. stoljeću. Isprva su ih nosili plemići kojima su gradski statuti osiguravali pravo nasljeđivanja te mogućnost očuvanja posjeda i povlastica unutar obitelji. Vrijedi spomenuti kako je splitski gradski statut iz 14. stoljeća zabranjivao pojedincu da samovoljno promijeni prezime. Karakteristično je za prezimena u primorju da su ona u srednjem vijeku bila latinizirana, a potom pohrvaćivana u vrijeme ilirskog pokreta (Hrvatskog narodnog preporoda). Od 16. stoljeća datiraju prva prezimena s područja pod ugarskom vlašću. Njihovi nositelji nisu samo plemići, nego i velik dio građanstva, a postala su obvezna u vrijeme vladanja kraljice Marije Terezije i Josipa II. Najčešće hrvatsko prezime je Horvat (Horváth, Horvath, Horvat, Horwath) koje je osim u Hrvatskoj vrlo često i u Mađarskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Austriji. Kako je osobito rasprostranjeno u područjima koja su se nalazila u sastavu Ugarske to je razvidno da je ovo prezime nastalo kao oznaka za pripadnika hrvatskoga naroda. 193 Poznato je kako su Hrvate izbjegle na područje ugarskih županija Vas, Somogy, Zala itd. jedno vrijeme popisivali po njihovim pravim prezimeni ali su im dodavali pridjevak Horváth, kako bi ih razlikovali od domaćeg pučanstva. Tako su postojala prezimena: Horváth – Patacsich, Horváth - Kolonich, Horváth - Festetich, Horváth - Keglevich itd. Postupno su plemići izbrisali pridjevak Horvat iz prezimena, dok je obični puk „izgubio” izvorno prezime, te mu je prezime postala odrednica Horvat. Prezime Hrvat, Hrvatin postoji i kod današnjih Bošnjaka, i vjerojatno se radi o bosanskim Hrvatima koji su prešli na islam. 194

Hrvatska (ali i druga južnoslavenska) prezimena daju odgovor na četiri pitanja: čiji si, kakav si, odakle si i tko si? Znanost kategorizira prezimena u četiri skupine, od kojih je najbitnija ona koja ukazuje na krvno srodstvo oca i djeteta. Tako se očevu osobnom imenu dodaje nastavak -ić i nastaju najbrojnija prezimena (primjerice Antić, Antunović, Bartolić, Franić, Fabijanić, Jurić, Marković, Ninić, Novačić, Radić, Šimić, itd). U drugu skupinu spadaju prezimena mješovita sastava, primjerice ona koja se odnose na izgled, karakteristike, nadimak osnivača obitelji. Takva su prezimena: Bjelobrk, Čmarek, Drobina, Dugonić, Guzina, Krivošija, Očić, Pleša, Šilo, Torbica, Torbarina, Vratović, a mogla bi se ovdje uvrstiti i prezimena: Bor, Čičak, Jorgovanović, Kukolj, Lipovac, Mažuranić (flora), ili Golub, Jazavac, Sokol, Vukić, Zec (ptice i životinje). Treću skupinu čine prezimena koja upućuju na nacionalnu pripadnost: Arnautović, Bugarčić, Hrvatinić, Šop, Ugričić, Vugrek, Vugrinec, Mađarić. Napokon treba spomenuti kako mnoga prezimena potječu od zanimanja kojima se osnivač obitelji bavio: Kolar, Kolarić, Kovač, Kovačić, Kovačević, Lončar, Lončarić, mlinar, Mlinarić, Remenarić, Ribarić, Šoštarić itd.

Od Tridentskog koncila (1545. – 1563.) su ženske tijekom djevojaštva nosile očevo prezime, a nakon sklapanja braka muževljevo i to u obliku iz kojega je vidljivo da mu „pripadaju” (na pr. Jana Pleskalova, Libuše Olivova itd.). Hrvati su isprva pisali ženska prezimena na isti način kao i drugi Slaveni (Katarina Zrinska, Dora Krupićeva Mila Gojsalića, itd.), ali se od 20. stoljeća i za „ženska” prezimena udomaćilo pisanje kao da su muška. Tada se umjesto gospođa Reberska počelo pisati gospođa Reberski i tako je ostalo do danas. 195 Za razliku od Hrvata, Srbi (oni u Srbiji, a ne u Ugarskoj i Austriji) su prezimena preuzeli tek u 19. stojeću i ona su zasnovana na pravoslavnoj tradiciji, na starohebrejskim i grčkim osobnim imenima. 196 Osobna imena Aćim, Akcentije, Aleksije, Atanas(ije), Arkadije, Filotije, Jevrem, Jeftimije (Jefta), Konstantin, Nikifor, Timotej, Teodosije, Todor, itd. i prezimena nastalih iz njih (Aćimović, Aksentijević, Aleksić, Jevremović, Jeftić, Jovanović, Konstantinović, Todorović itd.), ili bugarsko prezime Ivanov, Konstantinov, Todorov itd., odnosno makedonsko Jovanovski, Konstantinovski, Todorovski itd. vezana su uz pravoslavlje i nisu udomaćena u hrvatskoj tradiciji pa ih je lako razlikovati od hrvatskih prezimena . 197

Katedrala u Segedinu

Adamović (ADAMOVICS)

Ovo prezime potječe od osobnog imena Adam i često je u Dalmatina. Jedno je od onih bunjevačkih prezimena čiji su nositelji uzdignuti u plemićki rang. Đuro Adamović (Adamovics György) je u Požunskoj županiji dobio plemićki status 1625. godine od kralja Ferdinanda II. U Bačkoj županiji se naselio Valentin Adamović te se njegovo ime spominje 1736. u popisu a bačkih plemića. Obiteljski posjed se nalazio u bačkom Lemešu (danas Svetozar Miletić). Ovo prezime je zabilježeno u skoro svim naseljima u kojima su živjeli Bunjevci. U Segedinu se ovo prezime prvu puta pojavilo 1700. godine, kada se spominje Mihael Adamović (Michaelis Adánovity), a 1724. godine je zabiljezeno ime Gabriel Adamović (Gabrielis Adámovity). Narečeni Valentinus Adamovics imao je bitnu ulogu u životu grada u prvoj polovici 18. stoljeća.

Obitelj Adamović se u Segedinu pojavila i među ovdašnjim Srbima. Naime, bunjevačka grana Adamovića se spominje do 1791. godine, kada je nestaje u ispravama. Međutim, 1785. godine se u knjigama Srpske pravoslavne crkve (Protokol ispovjedajušćih Cerkve Hrama svetog oca Nikolaja u Segedinu) pojavljuje Petar Adamović sa svojom sedmeročlanom obitelji. Godine 1793. ovo prezime nestaje i iz matičnih knjiga segedinske Pravoslavne Crkve, a samim time i iz Segedina. 198

Alaburić (ALABURITY, ALLABORITY, HALABURITY)

Alaburić ili Halaburić je obitelj koja se u Segedinu pojavila odmah poslije oslobođenja od Turaka 1687. godine. U ispravama se već 1688. susrećemo s imenom Jurja-Đure Alaburića (Georgius Alaburity), čije ime se kasnije spominje i kao Hralaburić ili Hallabura. Značenje ovog prezimena jest onaj koji viče, galamdžija. 200

U popisu poreznih obveznika među stanovnicima Palánka spominje se Jerko Halaburić (kojega popis iz 1720. godine bilježi kao Jerka Allaburića). O njemu znamo da je bio vojnik, graničar, imao je dva vinograda, devet vinskih bačava, a bavio se i pečenjem rakije od koje je godišnje zarađivao jedan forint. Prema popisu iz 1750./1751. godine u Palánku je popisano 40 Dalmatina, a među njima se pod rednim brojem 88. navodi Hyeronimus (iliti Jerko) Alaburity, koji je imao jednu kuću i pet vinskih bačava. Slijedeće godine je postao udovac, a u popisu 1754./1755. se spominje zadnji put, jer je vjerojatno 1756. godine preminuo. U popisu iz 1760/1761. godine vlasnik kuće u Palánku bio je Grgur (Gregorius) Alaburić, koji je također bio udovac i bavio se vinarstvom. Kasnije je bio gostioničar u Palánku. Slijedećih je godina u popisima poreznih obveznika upisan kao Halaburić, a od kraja šezdesetih godina 18. stoljeća se uz njega, u Palánku spominje i Mihael (Michael) Halaburić, koji je imao kuću, konja za vuču te slugu, što znači da se bavio poljodjelstvom. Krajem 18. stoljeća je umjesto Grgura upisan, vjerojatno njegov sin, Pavao (Paulus), pa su opet bile dvije obitelji Alaburića u gradu. Pavao i Mihael bili su obrtnici, katolici po vjeroispovijesti, prvi je imao dvoje, a drugi petero djece. Obitelj je imala još članova, među inim je Emerik (Imre) Halaburić (Lovrin sin) bio prvi suprug majke velikog mađarskog, pisca i matematičara Andrije Dugonića.

Zadnji spomen ovoga prezimena potječe iz 1813. kada su popisani naoružani Segedinci s pravom građanstva, gdje se među redovima (običnim vojnicima) nalazi i ime Demetra Halaburića. Ovo je prezime zabilježeno samo u Segedinu, a nema ga u drugim naseljima u Mađarskoj.

U spisima segedinskog gradskog vijeća s nadnevkom 10. rujna 1750. u 5. svesku spisa na 540. stranici stoji slijedeća zabilješka: “Ovom prigodom je Bojo Palković prodao svoju kuću u Palánku. U rečenoj su stvari bili zainteresirani Hauch Mátyás, odnosno JERKO HALABURIĆ te udovica Matije Lalića (Lalics Mátyás) koji su za taj posao platili 80 rajnskih forinta.”201

Anikić (ANIKITY, ANAKITS)

Ovo se prezime u Segedinu prvi put pojavilo 1735. godine u osobi Stjepana Anikića (Stephanus Anikity). Uz izvorni oblik javlja se i verzija Anakić, pa se 1755. godine spominje Petrus Anakits. I ovo prezime se od svih mađarskih naselja pojavilo samo u Segedinu i u susjednom Sirigu (Szőreg), gdje je 1828. zabilježena Kata Anikics, dok je 1873. ovo prezime već pomađareno i javlja se u osobi Anika Istvána. Prezime je nastalo od ženskog osobnog imena Ana, Anika.

Anikići su bili vrlo imućni stanovnici Segedina. U popisu poreznih obveznika iz 1750./1751. u Palánku je upisan Mihael Anikić (Michael Anikity) koji je imao kuću, vrt u Térváru, sedam krava, četiri dvostruka pluga, pet konja za vuču, velike količine žita i sijena te čak 30 vinskih bačava. Razvidno je da se osim zemljoradnje bavio i vinarstvom te stočarstvom. Usto je imao i krznarski i krojački obrt. Narečeni Mihael Anikić je uz senatora D (Domine) Pavu Deanovića (Paulus Deánovics) bio ne samo jedan od najbogatijih Dalmatina, nego i jedan od najimućnijih stanovnika Palánka, pa i Segedina. Godine 1755. je još više obogatio svoj stočni fond i poljoprivrednu mehanizaciju, pače postao je i vlasnik vodenog mlina te bakrenog kotla. Imao je i slugu i inquilina (želira) u osobi krznara Petra Anikića, koji se nekoliko godina kasnije osamostalio, te je postao obrtnik krznar, vlasnik kuće u ovom dijelu grada. Bavio se vinarstvom jer je oporezovan i kao vlasnik vinskih bačava.

Veliko bogatstvo Mihaela Anikića naslijedio je 1776./1777. godine, vjerojatno njegov sin Martin Anikić, koji je uz golem broj stoke i ostalog bogatstva imao i dvije kuće. Njegovi bliski rođaci Petar i Pavao živjeli su u susjedstvu. Petar je u to vrijeme postao udovac te je osim kuće imao i nekoliko vinskih bačava. Krznarski obrt preuzeo je, vjerojatno njegov sin, Pavao Anikić, koji je također bio vlasnik kuće u Palánku i 45 vinskih bačava. Martin Anikić je u status građanina grada Segedina s pripadajućim mu građanskim pravom, primljen tek 1776. godine zajedno sa svojim rođakom krznarom Pavom. Martin Anikić je glede dotadašnjega statusa upisan kao hospes, bio je dakle, doseljenik, stranac. Krznarski obrt u ovoj obitelji nastavio je Kaspar Anikić (Casparus Anikity) koji je 1791. godine primljen u red građana grada Segedina. U popisu poreznih obveznika grada Segedina za godinu 1808./1809. spominje se krznar Anikits Ferentz, koji je svoje ime već pisao na “mađarski način”. Znamo da je godinu dana kasnije imao 40 godina i bio je pričuvni narednik pri segedinskom bataljunu pješaštva, pri kojem je također kao pričuvni narednik upisan i Anikits Gáspár.

Anikity Dániel zadnji je član ove obitelji koji se spominje u ispravama. On se već pomađario, te je u ispravi o popisu osoba primljenih u građanski status 1836./1837. godine upisan kao sin trgovca s građanskim pravom, a glede nacionalne pripadnosti se izjasnio kao Mađar.

Antolović (ANTALOVITY, ANTOLOVITY)

Prvi spomen ovog prezimena potječe iz 1697. godine kada je u ispravama zabilježena Martina Antolović (Martina Antolovicz). Godine 1713. spominje se Elisabetha Antolovich, a 1712. Catharina Antalovics. Kasnije je najčešći oblik prezimena Antalovity. Prezime potječe od muškog osobnog imena Antun, Ante, Antol, Antal, a u pomađarenoj verziji se pojavilo prezime Antalfi (u značenju Antalov sin, dakle Antalović).

Već na početku 18. stoljeća izvori spominju Matu Antolovića koji je ime pisao “na mađarski način” kao Antalovity Mato. Ovo nam je nadasve bitno zbog činjenice da se ovaj stanovnik Segedina već uklopio u mađarsko okruženje, a opet nije rabio mađariziranu verziju osobnoga imena (Mátyás) već je ostao kod narodnog oblika Mato. Stanovao je u Palánku, a popisi poreznih obveznika ga bilježe od 1731. godine. U to je vrijeme u Palánku bilo 30 neprijeporno dalmatinskih obitelji čiji su članovi bili porezni obvezniciali je broj Hrvata bio znatno veći. Mato Antolović je bio jedan od brojnih Dalmatina koji su se bavili vinogradarstvom, ali kako je u to vrijeme bilo malo zemljišta pogodnog za vinogradarstvo, to je i on vinograd kupio u Térváru. Imao je i kuću u Palánku te pet vinskih bačava. Kroz popise iz slijedećih četrdesetak godina spominje se Mathias Antolović, vjerojatno se radilo o istoimenom Matinom sinu koji je 1769. godine obudovio.

U njegovu su domaćinstvu popisane dvije osobe i jedan sluga. Mathias Antalovity nije imao pravo građanstva, već ga izvori spominju samo kao “stanovnika” Segedina. Godine 1788. je zadnji puta zabilježen u ispravama, a to je ujedno i zadnji pisani trag ove obitelji u Segedinu.

Antunović (ANTUNOVICS)

Ovo prezime je jedno od najznačajnijih bunjevačkih hrvatskih prezimena. Antunovići su 1745. godine u Kunbaji dobili imetak i plemićki naslov. Prvi plemići iz ove obitelji bili su Simon, István i János (Šimun, Stjepan i Ivan) Antunović. Još 1841. godine je obiteljsko imanje bilo u Bačkom Aljmašu (Bácsalmás). Pripadnici plemićke grane obitelji Antunović potom su se naselili u Bikiću (Bácsbokod), Staroj Moravici (Ómoravica) i Subotici. Iz ove obitelji potječe “najveći Bunjevac” Ivan Antunović, veliki bunjevački prosvjetitelj i biskup. 202Rođen je u Kunbaji, Bački Aljmaš 19. lipnja 1815., a potom se školovao u Kalači, Subotici, Pečuhu i Segedinu. U gradu na Tisi se kasniji biskup pojavio već kao nacionalno svjesni Bunjevac, a kako su se u tada prestižnoj Piarističkoj gimnaziji, osim Hrvata školovali i mnogi Srbi iz šire regije, pa i cijele Ugarske, to je Antunović imao golem utjecaj na svoje kolege gimnazijalce, ali i na prihvaćanje naziva Bunjevac umjesto ranije odrednice Dalmatin. Godine 1842. je završio studij teologije te je postao župnik u Bačkom Aljmašu gdje je počeo djelovati na buđenju nacionalne svijesti bunjevačkih Hrvata. Svakodnevno se suočavao s činjenicom da su Bunjevci u južnoj Ugarskoj uglavnom poljodjelci, slabo obrazovani, bez svjetovne inteligencije, jer su se pomađarili čim su stekli akademsko obrazovanje. Biskup je s tim u svezi zapisao: “…jer koji je od nas frak, habit ili reverendu navukao, taj bi uistinu vrtio kada bi ga tko o imenu njegova plemena zapitao, te pod nipošto ne bi htio priznati da je Bunjevac ili Šokac. Ovo je ime nosio i do današnjega dana zadržao samo poljodjelac”. Biskup Antunović je uz svakovrsnu potporu đakovačko-srijemskog (bosanskog) biskupa Josipa Jurja Strossmayera radio na širenju nacionalne svijesti i na kulturnom uzdizanju bunjevačkih Hrvata naglašavajući svoju “virnost mađarskog Svetog Stipana apostolskoj kruni”. Godine 1870. pokrenuo je tjednik “Bunjevačke i Šokačke novine” s mjesečnim prilogom “Bunjevačka i Šokačka vila” koji je nastavio izlaziti i nakon prestanka izlaženja tjednika. Biskup je novine sam uređivao i pisao je većinu članaka i to bunjevačkom ikavicom. Svojim uratkom “Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevckih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom i gospodarskom (Beč, 1882.) vjerojatno je napisao najznačajniju knjigu o Bunjevcima i Šokcima. Antunovićeve novine čitale su se i izvan južne Ugarske, sve do Zagreba. U hrvatskim je gradovima broj pretplatnika tih novina dostizao brojku identičnu onoj u “bunjevačkoj prijestolnici” Subotici. Suradnja s maticom dovela je do kulturnog i političkog zbližavanja Bunjevaca i Hrvata, Zagreba i Subotice, pa je znatno porastao broj Bunjevaca koji su se učlanili u razne zagrebačke udruge. Biskup Antunović umro je u Kalači 13. siječnja 1888. Petnaest godina kasnije je u subotičkom“Nevenu”, čije izlaženje je i sam podupirao, hrvatski nastrojena Bunjevačka stranka objelodanila: “…Treće načelo nam je da su Bunjevci i Šokci ogranak naroda hrvatskoga, a naš jezik je čisto hrvatski, ali ispovijedamo narodno jedinstvo sa Srbima te njihov jezik isto tako smatramo kao svoj”. (Neven, 15. veljače 1913.).

U Segedinu je bilo nekoliko pripadnika ove obitelji, a najviše se spominje Grgur Antunović (Georgius Antunovich).

Bačić (BACSICS, BACHICH)

Prezime Bačić vrlo je često među Bunjevcima, pa tako i među onima u južnoj Ugarskoj. Ime dolazi od izraza baćo u značenju otac, brat. U Segedinu se ovo prezime pojavilo vec 1695. godine preko osobe Georgiusa (Jure) Bacsicha. On je bio vojnik, graničar, upisan je 1697. u zemljišnim knjigama kao vlasnik zemljišta u Palánku dužine 11 i širine 2 hvata. Juru Bačića su tijekom Rakocijeve pobune kod Lipova “pobunjenici ubili”, pa je njegova udovica 3. ožujka 1711. godine “staru, napola urušenu kuću za 26 forinta prodala Popari koji se nalazi pod slijedećim rednim brojem.”203Narečeni Popara bio je također Dalmatin i susjed Bačićevih. Zadnji spomen obitelji Bačić u Segedinu datira iz 1711. godine kada se u ispravama bilježi ime Margarete Bačić (Margarita Bacsity). U ostalim naseljima u južnoj Ugarskoj je ovo prezime znatno učestalije.

Bajalić (BAJALICS, BAJALIA, BAJADICS)

Obitelj Bajalić jedna je od najznačajnijih segedinski dalmatinskih obitelji, koja se u gradu bilježi od 1663. godine, kao jedna od najstarijih hrvatskih obitelji u gradu. Bila je to poznata segedinska obitelj znatno prije velike doselidbe Bunjevaca 1687. godine. Živko Mandić navodi da je jedna verzija obiteljskog imena bila Bajadić, te spominje Martina Bajadića (Martinus Bajadics), kojega isprave bilježe u Segedinu 1837. godine. 204

Samo značenje prezimena Bajalić može biti višestruko. Može potjecati od naziva grada Baje (Baja) u kojemu je, pored Subotice i Segedina, bila najveća dalmatinska zajednica, ili od riječi baja kojom su se Bunjevci oslovljavali. Na koncu, moglo bi potjecati od izraza baja, bajati (čarati).

Godine 1671. isprave spominju Iliju Bajalića (Eliasa Bajalics), kojemu se ime tijekom idućih godina pisalo na različite načine. Tako se narečeni Ilija 1685. u dokumentima navodi pod imenom Bajalia Ilia, a 1697. kao Bajali Illia. O njemu znamo da je 1697. godine bio graničar te vlasnik zemljišta u Palánku veličine 6x5 hvati. Bajali Illia je 1710. umro, a narečeno zemljište je njegova supruga 17. lipnja 1710. za 200 forinta prodala segedinskom Srbinu Milošu Vojnoviću (Vojnovith Milos). 205

Bajalići su u 18. stoljeću bili jedna od najbogatijih i najutjecajnijih segedinskih obitelji. Bavili su se čizmarskim obrtom koji se unutar obitelji prenosio s jednog naraštaja na drugi. Dakako, nije im to bio glavni izvor prihoda, nego vinogradarstvo i stočarstvo. Majstor čizmadija Mihael Bajalić (Bajalics Mihály) bio je jedan od najimućnijih gazda u Palánku. Prema popisu poreznih obveznika iz 1724. razvidno je kako su se u njegovu golemom vinogradu proizvodile velike količine vina, a imao je i 15 komada tovljene stoke (junadi), više konja, četvrt vodenog mlina, vinsku prešu te dućan. Od njega je u to vrijeme bogatiji bio tek pivar Johann Georgius Kolb. Među Dalmatinima su od Mihaela Bajalića veći porez platili samo senator Ivan Dianović (Dianovics János) i Juraj Mihalović (Mihalovity György).

Uz Mihaela Bajalića se u popisima pojavljuje i Matija Bajalić (Bajalics Mátyás), koji je također bio imućan, vjerojatno je bio Mihaelov brat, jer se u brojnim ispravama njih dvojica spominju zajedno. Matija je bio vinar i ugostitelj, imao je dvije kuće, vrt, svratište i 101 vinsku bačvu. Mihael Bajalić je u drugoj polovici 18. stoljeća imao kuću, vrt, radionicu i 30 vinskih bačava. Obudovio je 1768. godine, a 1760./1761. se u popisu spominje udovac Tomo (Thomas Bajality), također čizmadija. Narečeni Tomo je naslijedio obiteljski stočni fond, čizmarski obrt i radionicu u Palánku. Bio je nositelj građanskog prava i vlasnik dviju kuća.

Mihael i Matija Bajalić su obnašali časne dužnosti u gradu imali su bitnu ulogu u životu grada. Godine 1724. Mihael Bajalić bio je član communitasa (sexagina viratus), dakle zastupnik u gradskom vijeću, a 1727. i 1731. njegov glasnogovornik, dok je Matija Bajalić bio vinski sudac. Braáu Mihaela i Matiju Bajalića isprave spominju u svezi sjednice gradskog vijeća od 23. listopada 1737. godine, o kojoj je zapisano: “Na sjednici gradskog vijeća Segedina protiv MIHÁLYA i MÁTYÁSA (Mihaela i Matije) BAJALICSA prosvjedovao je Farkas József zbog njihova dugovanja”. 206

Slavu segedinske obitelji Bajalić diljem Austro-Ugarske Monarhije pronio je barun Adam Bajalić (Bajality, Bajalich Ádám). Bio je Matijin sin rođen 1734. godine u Segedinu. U dobi od dvadeset godina opredijelio se za vojnički poziv te je 2. rujna 1754. godine stupio u drugu pješačku pukovniju kao pitomac te se borio u bavarskom nasljednom ratu i sedmogodišnjem ratu. Kao sjajan vojnik brzo je napredovao. Godine 1768. dobio je čin kapetana, a nakon pobjeda kod Ober-Hetzeldorfsa 30. srpnja, te kod Dietlersbachna 9. studenoga 1778. godine, u kojima se proslavio i bio odlikovan, promaknut je u čin bojnika. Godine 1783. premješten je u Slun ju Hrvatskoj krajini, te je imenovan za potpukovnika u Četvrtoj graničarskoj pukovniji. Šest godina kasnije postao je krajiški pukovnik. Tijekom ratova protiv Turaka istaknuo se junaštvom, zbog čega je 1790. godine stekao barunat uz pridjevak Bajaházai. 207U ratu protiv Francuske 1794. sudjelovao je već kao general, a kako je iduće godine imao odlučujuće zasluge u pobjedi kod Handschuhsheimana, carica Marija Terezija odlikovala ga je viteškim redom. Kod Peschiera i Monte Balda je 1796. pao u francusko zatočeništvo, ali se odatle oslobodio te je kao podmaršal umro u Karlovcu 30. lipnja 1800.208

O ulozi Bajalića svjedoči nam i sljedeća rečenica zapisana u gradskim protokolima: “Matija Bajalić je skrbio podjednako za mađarsku i dalmatinsku naciju vodeći brigu i o budućnosti.” 209 O tijesnoj vezi sa svećenicima iz župne Crkve Svetog Demetra govori i podatak da je u narečenoj crkvi obiteljska grobnica Bajalića u kojoj su pokopani roditelji i djed baruna Adama Bajalića. Na zidu tornja Svetog Demetra nalazi se uklesani nadgrobni natpis iz 1783. godine te obiteljski grb Bajalićevih. 210

Listajući među zapisnicima gradskog magistrata pronašao sam nekoliko pribilješki koje se odnose na obitelj Bajalić, najčešće na Matiju i Mihaela. Godine 1732. je zabilježeno slijedeće: “Raspravljao se slučaj kuće oko koje se spore Ádám János i Aradi János, kao i problem koji postoji između Mihaela BAJALIĆA i Kajgat Jánosa, gdje je ovaj potonji dao 356 forinta za dio kuće.” 211 Tri godine kasnije je na svečanoj sjednici gradskog vijeća 4. svibnja 1735. “postignut dogovor o slijedećem: ... 3. točka — BAJALICS MIHÁLY i Faraghó István su za 26 forinta molili upis njihova podneska(!)”212

Jedan od pravnih poslova Matije Bajalića upisan je 1748. u knjige gradskoga vijeća: “Istom prigodom je pročitana zamolba krznara i krojača da se vijeće upozna sa predmetom mladog pripravljača popluna te je vijeće obvezalo MATIJU BAJALIĆA da mu isplati gubitak u iznosu od 20 forinta.”213

Poslije smrti braće Mihaela i Matije Bajalića, velikih promicatelja bliskosti između Dalmatina i Mađara, polako je počelo blijediti dalmatinski karakter obitelji. Zadnji spomen prezimena Bajalić u segedinu potječe iz 1849. godine, dok su se pojedine grane obitelji Bajalić naselile u Desku (Deszk). U ovom naselju nedaleko Segedina je 1829. zabilježeno ime Mathiasa Bajalicsa, a ovdje je prezime je zadnji puta spomenuto 1877. Premda je prezime Bajalić postojalo i u drugim mađarskim naseljima, ipak je najveći utjecaj imala u Segedinu, a tu se (kao i u Deski) i najduže očuvalo obiteljsko ime.

Nadgrobni natpis na tornju Svetog Demetra. 213

Benaković (BENAK)

Izvorno je obiteljsko prezime bilo Benaković, ali se u Segedinu skraćeni oblik Benak pojavio već 1685. godine u osobi Ivannesa Benaka. 214 Od tada ovo prezime u Segedinu egzistira sve do danas. Oblik Benak (Benák) zabilježen je ne samo u Segedinu, nego i u susjednom Sirigu (Szőreg) gdje je 1746. u ispravama upisana Elisabetha Benak. 215 Osnovicu prezimena čini osobno ime Benedikt, odnosno njegov skraćeni oblik Beno, Bena.

Ivan (Ioannes) Benak koji se naselio u Donjem gradu, nedugo poslije doseljenja, se u mađarskom okruženju asimilirao i postao Mađar. U popisu poreznih obveznika iz 1723. nalazi se 291 obveznik, među kojima i Franjo Benak (Benák Ferenc), koji je platio 10 forinta poreza. Bio je imućan što potvrđuje i podatak da je 1731. godine, među Dalmatinima u Donjem gradu, on platio najveći porez u iznosu od 15,50 forinta. To je bio velik iznos, jer je iste godine jedan od najbogatijih Segedinaca Mihael Bajalić platio 22 forinta. Uz njega, isprave tijekom polovice 18. stoljeća spominju i Benák Mihálya.

Najpoznatiji član obitelji je Juraj Benak (Benák György) koji je imao brojne livade i njive. Upravo zbog toga je ostao ovjekovječen u zapisnicima gradskog vijeća. “Na sjednici gradskog vijeća održanoj 27. rujna 1753. godine gospoda senatori (Ivan Janko) Jankho János i Matija Šimić (SCHIMITY MÁTYÁS) predstavili su poziv koji je uputila piaristička škola. Naime, procijenjena je ’Benakova livada’, a od utvrđene cijene šestina je pripala BENÁK GYÖRGYU, u iznosu od 250 forinta. Isti taj Benák je od rečenog iznosa dobio još i dio od 41 forinta i 20 krajcara.” 216

Obitelj Benak je već pedesetih godina 18. stoljeća bila pomađarena, pa se danas u Segedinu ova obitelj smatra izvorno mađarskom. U 19. stoljeću su Benakovići živjeli i u Gornjem i u Donjem gradu i bili su jedna od brojnijih segedinskih obitelji.

Bernaković (BERNAKOVITY, BRNAKOVITY)

Također je jedno od starih segedinskih dalmatinskih prezimena, čiji prvi spomen datira iz 1685. godine, dakle prije najvećeg doseljeničkoga vala. Tada je u gradu živio Augustin Bernaković (Augustinus Bernakovity). Ovo prezime potječe od osobnoga imena Bernardin i njegovih raznih oblika (Brnak, Brno, Brna).

Godine 1752/1753. u popisu poreznih obveznika spominje se Marko Bernaković (Marcus Bernyákovics) koji je bio čizmadija. Imao je kuću i nekoliko bačava vina. Bavio se vinarstvom, ali nije spadao među od imućnije građane. Bernakovići su se početkom 19. stoljeća pomađarili o čemu nam svjedoči Popis pripadnika Mađarske pukovnije slobodnoga kraljevskoga grada Segedina. U Prvoj satniji pješaštva 1810. godine pronalazimo 30-godišnjeg Bernatovity Jánosa, koji je zadužio vojničku odoru i naoružanje. Tri godine kasnije (1813.) je upisan među naoružanim građanima Segedina, ali je i tada imao „30 godina”. Te je godine primljen u status građanina Segedina te se tom prigodom izjasnio kao Mađar i katolik. Zadnji spomen Ivana Bernakovića potječe iz 1834. godine, kada je upisan među civilne vojne obveznike u Palánku, s tim da se njegovo prezime Bernaković tom prigodom zapisamo kao Bernadovics. Bio je kovač po zanimanju, a kao vojnik je pripadao pješaštvu u građanskoj postrojbi u Palánku.

Brnaković (BRNAKOVICS, BRNJAKOVICS, BERNÁTFFY)

Živko Mandić prezime Brnaković ne smatra identičnim prezimenu Bernaković, unatoč činjenici da osnovu oba prezimena čini osobno ime Bernardin i njegovi pojedini oblici (Bernak, Berno, Berna). 217

Obitelj potječe iz grada Olova u Bosni i Hercegovini i vodi podrijetlo od baruna Grubišića. Potomak Bernarda (Brnjaka) Grubišića, Janko Grubišić (Brnjaković) dobio je 1730. godine plemićki naslov. Do mađarizacije ove obitelji došlo je 1803. godine kada su Josip i Antun Brnjaković promijenili svoje prezime u Bernátffy.

Plemićka grana ove obitelji izumrla je 1885. godine.

U Segedinu su se pojavili i slični oblici prezimena, pa je tako 1701. zabilježen Martinus Branacovity, a 1711. Helena Brenakovich.

Dejanović (DEJANOVICS, DEÁNOVICS, DIÁNOVICS, SZIJÁRTÓ)

Obitelj Dejanović ili Szijártó (od mađarske riječi szijgyártó, što znači remenar) bila je jedna od najutjecajnijih segedinskih obitelji u 18. stoljeću. Prezime se pojavljuje u više oblika od kojih su najčešći Dejanovics (Deánovics), Szíjártó odnosno Diánovics. Živko Mandić smatra zasebnim obiteljima Dejanoviće i Dianoviće. Po Mandiću je temelj prezimena Dejanović osobno ime Desimir, Desislav, odnosno njegov skraćeni oblik: Dejan, Dejo, Deja, a prezime Dianović potječe od osobnog imena Dimitrije (Demetar) odnosno od ženskog imena Dijana (Diana). 218

U Segedinu se prvi puta spominje 1708. godine Ivan (Ioannes) Nepomuk Dejanovich. S oblikom Dianevics (Dianovics) susrećemo se 1719. godine, a s verzijom Deánovics 1722. godine. Već 1717. godine se na izborima za gradsko vijeće pojavljuje ime Szígyártó (Szíjártó) Jánosa (Ivana) koji je tada ponovno izabran za kapetana (ductora), a istodobno je obnašao i funkciju gradskog senatora. 219Bio je glavni kapetan u razdoblju od 1716. do 1721. godine. U ispravama se spominje pod imenom Szíjártó Dejánovics János i bio je 1720. godine zamjenik glavnog suca, a 18. srpnja 1722. je kao Dejanovics Jánost izabran za glavnog suca Segedina umjesto preminulog Tömösváry János Józsefa.

Drugi bitan član obitelji Dejanović bio je Pavao (Paulus, Pál) Dejanović. Godine 1717. bio je mali sudac, a u ispravama se pod imenom Szígyártó Pál spominje kao član communitasa, 220 dok je 1723. izabran za sajmenog suca. 221

Dejanovics Szíjártó János se 1723. godine uzalud trsio dobiti armalno pismo. 222 Godine 1724. više nije bio glavni sudac, te nije koristio pridjevak Szíjártó (remenar) koji je upućivao na njegovo zanimanje. Obnašao je dužnost senatora do 1732. godine, a bio je i sajmeni sudac te mali sudac. Kao jedan od najimućnijih stanovnika grada 1731. godine je pod imenom Diánovics János platio porez od 40 forinta, dok je drugi najimućniji Dalmatin Mihael Bajalić te godine platio 22 forinta poreza, a Diánovics Pál 4,50 forinta.

Ivan (János) Dejanović je u razdoblju od 1732. do 1745. godine obnašao funkciju gradonačelnika, 223 a 1750. godine je bio senator. Prema popisu iz 1750. godine u Palánku je Ivan Deanović (Deánovics János) imao dvije kuće, pola vodenog mlina i vrt, bio je uspješan trgovac, premda je tada već bio vremešan. Pavao Deanović (Deánovics Pál) imao je kuću, 11 krava muzara, 2 vola, 9 trostrukih plugova, 8 dvostrukih plugova, 2 konja za vuču, 7 vinskih bačava i 30 stogova sijena. Godine 1751. je Ivan Deanović obudovio, a osim dviju kuća u vlasništvu je imao i 30 akova žita, 30 stogova sijena i pola vodenoga mlina. Samo godinu dana kasnije obudovio je i Pavao Deanović. Ivan Deanović je umro 1754., a Pavao 1757. godine.

Ivana Deanović j epred smrt konačno dobio plemićki naslov, pa su njegova djeca već bila plemenita roda. Tako u popisima pronalazimo Josipa plemenitog Deanovića (nemes Josephus Deánovics) koji je u drugoj polovici 18. stoljeća imao kuću (gdjekad dvije) u Palánku, ali slavu i moć svojih predaka nije uspio dosegnuti.

O obitelji Deanović postoje brojne zabilješke u spisima. Tako je 1722. Pavao Deanović bio među žrtvama požara koji je pogodio Palánk. U gradskim spisima iz 1723. možemo pročitati: “Naš građanin Pavao Dejanović (DEJANOVICS PÁL Civisunk), kojemu je kuća u požaru sasvim izgorjela, oslobađa se plaćanja jednog talira.”224O senatoru pak saznajemo: “Plemeniti gospodin DEJANOVICS JÁNOS Senator priznao je pred nama da je svojoj dragoj kćeri Mariji Deanović (Mária Dejanovics) ispred malih Vrata ponovo sagradio kuću koja se nalazi u susjedstvu plemenitog gospodina senatora Valprun Jánosa i građanina Vass Jánosa te da će u njoj stanovati do smrti...”225

S nadnevkom 31. svibnja 1730. postoji slijedeća zabilješka: “Razmirice između obrtnika: kovača i tesara. Senatori DIANOVICS JÁNOS i Kesz Miklós nadziru ovaj slučaj.”226

Dvije godine kasnije u ispravama se navodi: “Senator DIANOVICS JÁNOS je u nazočnosti gradskog vijeća raspravljao o problemu poreza koji se pojavio u vezi požara. Sudionici su Hartvics Bertalan i barun Weisz. Data je pomoć u iznosu od tisuću forinta.”227

S nadnevkom 17. listopada 1733. zapisano je: “PAVAO DIANOVIĆ je pregledao krčme koje mu je četvrtina gradskog pučanstva za uobičajenu taksu dala u najam na jednu godinu, te je nakon toga posredstvom svoje supruge potvrdio više zakupa gostionica.”228

Dne 15. listopada 1748. je upisano: “Plemeniti PAVAO DEANOVIĆ (DEÁNOVICS PÁL) je pred sudom potvrdio da se on ni na koji način nije umiješao u bilo kakav spor s gradom. Pače, prisjetio je svih da želi zadržati ovaj odnos te je isprave koje potvrđuju njegovu nevinost smjestio u tajnu štedionicu.”229

Na dan 8. ožujka 1749. ubilježeno je: “Ovom prigodom je Müller Mihály Gábor predložio zajedno s DEÁNOVlCS PÁLOM, da on, Müller Mihály koji svom narodu daruje jednu crvenu kravu vrijednu 80 rajnskih forinta, pokaže račun od 80 forinta plemenitom gospodinu Temesvári Andrásu radi odbijanja određenih iznosa. Istom prigodom je plemeniti gospodin DEÁNOVICS PÁL raspravljao o prodaji mlinova, ali i o drugim stvarima, jer su Müllerovi nasljednici prisilno inicirali ovu prodaju.”230

Zadnji spomen Ivana Deanovića u ispravama potječe iz 1752. godine. Vjerojatno je te godine umro, što posvjedočuje i zabilješka od 19. siječnja 1753. godine: “Istom prigodom je plemenita gospodična DEANOVICS JULIANA u suglasju s plemenitim Csetei Antalom, pozivajući se na zakonske odredbe, izjavila da bez ljutnje posjeduje stvari koje je oporučno naslijedila od svoga dragog oca. Ranije je, naime, za račun velepoštovanog činovničkog tijela u pisanom obliku iznijela sadržaj rečenog testamenta.”231

O udovici Ivana Deanovića (Deánovics János) ostala je zabilješka u knjigama gradskog vijeća, pa tako čitamo: „Istom prigodom je pročitana žalba Marije Deanović (DEÁNOVICS MÁRIA) protiv Jankho Jánosa, ... molila je zaštitu od Jankho Jánosa, jer je on s podsmjehom i osudom govorio o uzdržavanju udovice gospođe Deánovics.” 232

Zadnji spomen prezimena Deanović (Deánovics, Dianovics) potječe iz 1802.–1804. godine, kada je u red građana primljen odvjetnik Josephus Dianovity. On se izjasnio kao Mađar. Obiteljsko prezime pojavilo se zaista u mnogo verzija, a osim nabrojenih prof. dr. Ruszoly József spominje ime Demjanovics Szíjártó Jánosa, a dr. Blazovich László Dejanovics Szíjjártó Jánosa. 233

Dojkić (DOJKITY, DOIKITY)

Ovo prezime i danas postoji u Hrvatskoj, primjerice u šokačkim naseljima u Baranji. U Mađarskoj se prezime pojavilo samo u Segedinu gdje je prvi spomen zabilježen 1715. godine, kada je u popisu stanovništva upisano ime Georgius Doiko, a 1726. i Margarita Doikity. Obiteljsko ime potječe od osobnog imena Dobroslav i nadimaka koji potječu od njega: Dojo, Dojko, Dojka. 234 Dakako ne treba isključiti ni riječ dojka kao osnovu prezimena.

Obitelj se naselila u Palánku, gdje je 1724. godine u popisu poreznih obveznika upisan graničar Mato Dojkity. Graničari su u Segedinu bili uglavnom Nijemci i Srbi, dok je Hrvata bilo znatno manje. Oni su poslije oslobođenja grada od Turaka kao pofesionalni vojnici čuvali granice Austro-Ugarske Monarhije.

Osim narečenog Mate Dojkića, u popisu poreznih obveznika iz 1750./1751. godine u Palánku su zabilježena i dva udovca: Ivan Dojkić (Ioannes Doikitz) i Mihael Dojkić (Michaelis Doikitz). Ivan je imao kuću i vrt u obližnjoj Klárafalvi, a Mihael koji je stanovao u Ivanovoj kući (vjerojatno su bili braća) imao je vrt u također susjednom Szentmihálytelku te jednu kravu muzaru. Mihael je ubrzo nestao iz popisa, vjerojatno je umro, kao i Ivan Dojkić, umjesto kojega se u popisima pojavljuje ime Ivanova sina Ivana Dojkića mlađeg (ifjú Dojkics János) koji je po popisu iz 1773./1774. imao pola kuće i 5 vinskih bačava. Bio je poljodjelstvenik, nadničar u čijem kućanstvu su živjeli njegov sin i šest kćeri. Početkom 19. stoljeća se u pisanim izvorima u gradu više ne spominju Dojkići.

Spomenik Andriji Dugoniću podignut na istoimenom trgu (Dugonics tér) 235

Dugonić (DUGONICS, DUGONYA)

Najpoznatiji Hrvati, odnosno Dalmatini u Segedinu su članovi obitelji Dugonić, među kojima se izdvaja Andrija Dugonić (Dugonics András), jedan od najistaknutijih stanovnika grada i značajna ličnost mađarske znanosti i kulture.

Prezime Dugonić, se osim u Segedinu, pojavilo i u današnjem središtu mađarskih Bunjevaca, u gradu Baji, ali se tamošnji Dugonići po značenju nisu približili onome koje su imali u gradu na Tisi. Prezime vjerojatno upućuje na tjelesne karakteristike, pa je praotac Dugonića po svemu sudeći bio visok i vitak (dakle “dugačak”) čovjek.

Poznato je da su Dugonići živjeli u Segedinu već potkraj 17. stoljeća, ali ih se u ispravama (u matičnoj knjizi krštenih župe u Palánku) prvi put spominje 30. studenoga 1713. kada je krštena Barbara Dugonyi, kći Mihaela Dugonića. Upravo je Dugonics Mihály ili “narodski” Miho Dugonya (1662-1722) utemeljitelj segedinske grane ove obitelji. On je bio općepoznati stanovnik grada, a kako je njegov unuk Andrija Dugonić pisac prvog mađarskog povijesnog romana, to su se mnogi istraživači bavili pitanjem je li Miho Dugonya znao mađarski. Najveći živući istraživač gradske povijesti prof. dr. Péter László smatra da je Miho Dugonya naučio mađarski jezik. 236

Mihael Dugonić se oženio s Fábián Margit (Margarita Fabijan) i u tomu braku je rođen njegov sin i nasljednik Nikola Dugonić (Dugonics Miklós), koji se ženio barem četiri puta i imao je više djece iz tih brakova. Iz njegova braka s Annom Szücs su rođeni Andrija Dugonić stariji (Dugonics András, 1715. - 1780.) iMartin Dugonić (Dugonics Márton, 1718. - ?). “Andrija Dugonić je s prvom suprugom (udovica Halaburićné Imre Katalin, 1711. – 1763.) imao sedmero djece, ali je više njih vjerojatno umrlo u dječjoj dobi jer se kasnije spominju samo drugorođeni sveučilišni profesor, matematičar i pisac Andrija Dugonić (1740. – 1818.), njegova mlađa sestra (udata Gyeviné) Barbara (Borbála) Dugonić (1743. - ?) te kasniji gradonačelnik Adam Dugonić (Dugonics Ádám, 1745. – 1815.).” 237 Adam Dugonić je imao sina, već sasvim pomađarena Dugonics Antala Károlya (1777. – 1816.), koji je radio u gradskoj upravi, a njegova je kći bila Dugonics Terézia Piroska Ágnes (1809. – 1881.). U 18. i 19. stoljeću su u gradu postojali mnogi članovi ove obitelji.

Nakon doselidbe Dugonići nisu spadali u red utjecajnih građana, što je i razumljivo jer nisu poznavali jezik. Stoga se Miho Dugonja još kao mladić naselio u Palánku, gdje su već živjeli brojni njegovi “zemljaci”. Nije baš imao ni previše sreće, jer ga susrećemo u popisu osoba kojima je u požaru iz 1722. izgorjela kuća. Ipak je njegov sin Nikola (Dugonyi Miklós) uspio obnoviti očevo gospodarstvo. Godine 1724. imao je kuću u Palánku, jednu kravu, plast sijena, pola bačve i jednog slugu. Uz Nikolu Dugonića se od 1731. u popisima pojavljuje i Dugonyiné Baba, koja je imala dvije krave. Njezino nam je ime posebno zanimljivo. Naime, u Mađara se ne preuzimaju samo muževljeva prezimena, nego i osobna imena te se dodaje nastvak – né u značenju gospođa, pa smo naprijed spomenuli gospođu Halaburićné Imre, ili kako bi se danas pisalo Halaburić Imréné (žena Imre Halaburića). Dugonyiné Baba je po prezimenu sudeći, neprijeporno bila žena nekojeg Dugonića (vjerojatno jedna od četiriju žena Nikole Dugonića, čije se ime često pisalo kao Dugonyi Miklós), ali ostaje upitno ime. Baba je u mađarskom jeziku beba ili lutka, ali to nije mađarsko osobno ime. Moguće je da se radilo o Hrvatici po imenu Beba koje je prevedeno na mađarski, a vjerojatnije se radilo o Dugonićevoj “babi” (ženi ili baki), pa su je u popis unijeli po tom pridjevku.

Dugonići su se kasnije preselili u najprestižniju gradsku četvrt, u Gornji grad i tu je počelo njihovo uspinjanje. Uskoro su postali jednom od najutjecajnijih segedinskih obitelji. Godine 1747. je Andrija Dugonić stariji izabran za člana communitasa, 1751. za člana vanjskog vijeća, 1753./1754. je postao je narodni tribun (tribunus plebis), od 1759. je bio “skrbnik djece bez roditelja”, a od 1760. pa sve do smrti gradski vijećnik. U razdoblju od 1768. do 1774. obnašao je dužnost gradskog kapetana. Po zanimanju je bio trgovac i zemljoposjednik, a već od 1766. se u popisima gornjogradskih poreznih obveznika spominje kao “Dominus”. Te je godine imao kuću i pol, jednu i pol kravu, 100 ovaca, 10 stogova sijena, četvrt vodenog mlina, pola suhog mlina i velike količine, žita i zobi. Njegov se imetak iz godine u godinu rapidno povećavao, pa su se već pri sljedećem popisu poreznih obveznika (godinu dana kasnije) u njegovu vlasništvu nalazile dvije kuće, sedam krava, dva ždrijebeta, 75 ovaca, dva stoga sijena, jedan suhi mlin i četvrt vodenog mlina.

Od 1775./1776. se u popisima u Gornjem gradu, uz Andriju Dugonića starijeg, pojavljuje i Adam Dugonić. Obojica su bili u statusu građana slobodnog kraljevskog grada Segedina. Andrija je imao dvije kuće, 10 komada janjadi, 200 ovaca, pola vodenog mlina i jedan suhi mlin. Godine 1777./1778. je uz dvije kuće, vodeni i suhi mlin, imao čak 320 ovaca. Adam Dugonić je pak u to vrijeme imao kuću, 30 komada janjadi, 500 ovaca te goleme količine zobi i žita. Adama je naslijedio sin Karlo Antun (Antal Károly), koji je poslije smrti (1816. godine) svojoj kćeri Dugonics Teréziji Piroski Ágnes ostavio 356 komada janjadi.

Dokaz da se obitelj potkraj 18. stoljeća pomađarila jest i činjenica da se u popisu novoprimljenih osoba s građanskim pravom u Segedinu godine 1798-1800. spominje Antun Dugonić (Antonius Dugonits), koji je u rubrici natio upisan kao Dalmatin (dalmata). Međutim netko je olovkom (da li je to učinio popisivač ili tko drugi, ne znam) olovkom prekrižio taj izraz i povrh njega dopisao Mađar (magyar). Sudeći po rukopisu i olovci reklo bi se da se radilo o istoj osobi (dakle, popisivaču).

Najznačajnija osoba u obitelji Dugonić, ali i u svekolikoj hrvatskoj zajednici u Segedinu jest Andrija Dugonić (Dugonics András), pisac, matematičar i sveučilišni profesor. Rođen je 18. listopada 1740. u Gornjem gradu (Fölsőváros), u blizini Crkve Svetog Jurja (Szent György templom) u obitelji hrvatskih (bunjevačko-dalmatinskih) doseljenika koja se brzo pomađarila. S majčine strane je bio Mađar, naime, majka mu je potjecala iz stare segedinske obitelji. Rano je umrla, pa mu se otac ponovo oženio. U tom su braku rođene dvije polusestre Andrije Dugonića. Odrastao je na obali Tise i ta činjenica je znatno utjecala na njegov život. Vrlo rano je pokazao zanimanje za narodni jezik, poslovice te za narodnu umjetnost uključujući ovdje i običaje Dalmatina. Gimnaziju je polazio kod piarista u Segedinu, a 1756. je stupio u Piaristički Red. Završio je studij filozofije (pedagogije) u Nagykárolyu (danas Carea) i teologije u Nyitri. Nakon toga je radio kao gimnazijski profesor u Nyitri, Nagykárolyu i Segedinu. Za svećenika je zaređen u 25. godini života, a od 1770. je bio profesor filozofije u biskupskom sjemeništu u Nyitri. Nakon što je 1773. ukinut Isusovački red Dugonić je iduće godine imenovan za sveučilišnog profesora osnovne matematike Sveučilišta u Trnavi (mađarski Nagyszombat), a kada je 1777. sjedište Sveučilišta premješteno u Budim, Dugonić je bio profesor u mađarskoj prijestolnici sve do umirovljenja 1808. godine. 238

Općepoznata je njegova spisateljska djelatnost, u okviru koje je ostavio traga ne samo kao pisac tzv. lijepe književnosti, već i kao etnograf, istraživač narodnog blaga i folklorne tradicije. Među potonjima se posebno izdvaja nadasve popularni uradak „Poslovice i poznate uzrečice” (“Példabeszédek és jeles mondások”). Poznatiji je, međutim po romanu “Etelka” , koji se smatra prvim mađarskim romanom, a u njemu je promicao jezik segedinskog kraja. Na užem području svoje struke, dakle, u matematici je ostavio neizbrisiv trag udžbenikom iz matematike Knjige znanja (A tudákosság könyvei) u kojem je na mađarski jezik preveo i ovjekovječio izraze za pojedine matematičke pojmove, čime je postao utemeljiteljem matematičkog nazivlja u Mađarskoj. Mnogi njegovi izrazi ostali su u jezičnom blagu mađarskog jezika i danas se skoro i ne zna da je termine jednadžba, sfera, korijen, stupac, valjak, kub, krug, ostatak, kut, stavka (egyenlet, gömb, gyök, hasáb, henger, köb, kör, maradék, szög, tétel) u mađarski jezik uveo upravo Andrija Dugonić.

Mnogi drže kako je Dugonić znatno utjecao na politička zbivanja u Ugarskoj, napose glede promicanja potrebe uvođenja mađarskog jezika kao službenog u upravu, na fakultete i u parlament. Kruži predaja da je bio vrlo ponosan kada je na Ugarskom saboru 1790.-1791. pokrenuto uvođenje mađarskoga jezika u parlament umjesto latinskoga, a i suvremenici su mu priznavali zasluge za to. Inače je upravo ta inicijativa dovela do tzv. hrvatskoga pitanja, naime, pitanja javnopravnoga statusa Hrvatske u odnosu na Ugarsku. 239

Po umirovljenju se 1808. godine Dugonić vratio u rodni grad u kojemu je umro 25. srpnja 1818. U Segedinu su po njemu prozvani središnji gradski trg ispred zgrade Rektorata, ulica u kojoj se nekad nalazila njegova roditeljska kuća, osnovna škola koja se nalazi na mjestu njegove nekadašnje kuće, današnja Piaristička gimnazija (od 1924.), odnosno groblje na kojemu je pokopan. Iznad njegova groba su članovi Reda 1847. dali napraviti obelisk, a 1876. mu je podignut spomenik na trgu koji nosi njegovo ime, a objelodanjen je i poseban album u čast Andrije Dugonića. Poslije rušenja kuće u kojoj je rođen, na zgradi podignutoj na tom mjestu otvorena je osnovna škola prozvana po njemu, a uspomenu na rodnu kuću čuva spomen – ploča postavljena na školskoj zgradi. U gradu od 1891. djeluje društvo za njegovanje uspomene na slavnog Hrvata i promicanje njegova lika i djela, pod nazivom Društvo Dugonić (Dugonics Társaság), a osim njega Dugonićevo ime nosi i ovdašnje društvo hrvatsko-mađarskog prijateljstva.

Prezime Dugonić često se pojavljuje u spisima gradskoga magistrata. Znatan dio tih isprava već su obradili mađarski istraživači, pa na ovom mjestu izdvajam tek nekoliko kratkih zabilježaka. Primjerice s nadnevkom 15. lipnja 1753. je zapisano: “za račun gospodina Andrása Dugonyja je činovničko povjerenstvo označilo tri mjesta za mlin u Novogradskoj ulici, a tu je odluku potvrdila i gradska vlast.” 240 Tri dana kasnije je ubilježeno sljedeće: “Na službenoj sjednici magistrata održanoj 18. lipnja 1753. je u svezi istoga DUGONICS ANDRÁS prodao svoju trgovinu u gornjemu dijelu grada, u kojoj je svojedobno bila mesnica. Trgovinu je za 63 forinta kupio i zauvijek ju stekao Marko Stephanovics.” 241

Dne 28. travnja 1758. održana je javna dražba u predmetu pećnice za opeku u vlasništvu grada, a tom prigodom je održana i sjednica magistrata. “Sjednicu su vodili DUGONICS ANDRÁS, odnosno Szilberpauer János i Lőrinc. Od 1758. godine su, tijekom slijedeće tri godine (do svibnja 1761.) ovu pećnicu za opeke dali u zakup za 1000 forinta.” 242

Dugonićev trg – Dugonics tér 243

Franović (FRANJOVICS, FRÁNYÓ (VRANOVICS)

U Segedinu prvi spomen ovog prezimena u mađariziranom obliku Frányó potječe iz Donjeg grada, gdje 1720. izvori spominju stočara Frányó Pála (Pavao Franjo/vić/) koji je u vlasništvu imao tri stare krave.

Na temelju podataka istraživanja utvrdio sam da je obitelj Frányó bila u rodbinskim vezama s obitelji Temesváry, za koju također postoje indicije da je bila hrvatskog podrijetla, a prezime bi „prevedeno” glasilo Temešvarac, jer je vjerojatno mađarizirano nepoznato izvorno prezime. Naime, pripadnici ove obitelji su u Segedin naselili iz Temešvara po kojem gradu su se prozvali. Analizirajući prezime došao sam do saznanja da su u popisu iz 1729./1730. među stanovnicima Palánka s pravom građanstva (civis) spomenuta četiri pripadnika ove obitelji. Dvojica od njih prezime su pisali kao Temesvári, njihova imena su neprijeporno hrvatska (dalmatinska), naime upisani su kao Jure i Jerko (Gyuro i Jerko), a druga dvojica su prezime pisali kao Temesváry. Među potonjom dvojicom jedan je ime pisao „hrvatski” kao Matthias Temesváry, dok se drugi već pomađario te je upisan kao Temesváry András. Tendenciju k asimiliranju pokazala su i i prva dvojica koji su zabilježeni kao Temesvári Gyuro i Jerko. Njihovi potomci su već upisivani u isprave kao „čisti” Mađari. 244

Prezime Frányó se u središnem dijelu grada pojavilo 1750./1751. godine kada je Antonius Frányó (iz načina pisanja imena razvidno je da je bio doseljenik) djelovao u Palánku kao obrnik gumbar. Neprijeporno je kako je bio čvrsto povezan sa segedinskom hrvatskom zajednicom jer je slijedeće godine živio kao želir u kući Mihaela Bajalića, a 1753./1754. u kući tada jednog od najutjecajnijih Segedinaca Jánosa Temesváryja. U domu „gospara Temesváryja” (Domus Temesváry) nije dugo ostao, pa ga uskoro nalazimo (1754./1755.) u domu Schmidt Franciscusa. Rečeni Antonius Frányó se 1760. osamostalio i postao je vlasnik kuće u Palánku. Njegovo ime je zadnji put popisano 1769./1770.

Povezanost između obitelji Temesváry i Frányó naročito je vidljiva u Gornjem gradu (Felsőváros), gdje su u 18. stoljeću popisane tri osobe s prezimenom Temesváry Frányó, i to: Matthias Temesváry Frányó, Ioannes Temesváry Frányó i Mathias Temesváry Frányó (ovaj potonji je ime pisao s jednim „t”). Matthias Temesváry Frányó je u popisu poreznih obveznika Gornjeg grada iz 1769./1770. upisan kao vlasnik kuće, pet krava, šest plugova i jednog vrta. Ioannes Temesváry (iliti) Frányó imao je kuću, pet krava, dva ždrjebeta, četiri pluga, jedan stog sijena te jednu “osobu”. Mathias Temesváry Frányó je također imao kuću, pet krava, jedan stog sijena te sedam plugova.

U popisu iz 1777./1778. u Gornjem gradu su živjeli: Mathias Temesváry Frányó i Ioannes Temesváry Frányó, koji nisu imali status građanina. Matija je imao kuću, 7 ½ komada janjaca te tri konja. Ivan (János) je također imao kuću, šest komada stoke za vuču, 8 i ½ komada janjaca i dva konja.

U Gornjem gradu je 1783. evidentiran Frányó Antal, 1813. Frányó Károly, Frányó Michael i Frányó Ferenc koji su bili članovi gradskog oružništva. Frányó András je revolucionarne 1848. živio u Gronjem gradu sa svojom brojnom obitelji u kući pod brojem 1303.

U spisima gradskog poglavarstva često se spominje ime Vranovics Tamása, bilježnika županije Csongrád. Tako je primjerice 26. srpnja 1732. u knjige magistrata upisano: “VRANOVICS TAMÁS bilježnik županije Csongrád je u cilju osiguravanja mira u gradu uredio gospodarske odnose s Komorom, te položaj predija i pivnice.”245

Gabrić (GABRICS, GABRITY)

Ovo je i danas često dalmatinsko prezime čiju osnovu čini osobno ime Gábriel, odnosno njegov kraći oblik Gabro, Gabra.

U Segedinu se ovo prezime pojavilo već 1694. godine kada je u matične knjige upisan Tomislav Tomo Gabrić (Thomas Gavrics), čije ime se od 1697. piše u ispravnom obliku Gabrich. Međutim, gdjekad je ovo prezime zabilježeno i u obliku Gabrovics.

Među najistaknutijim članovima ove segedinske obitelji bio je Bartol Gabrić (Bartholomeus, Bártol, koji je 1750. popisan kao vlasnik kuće, sedam krava, tri pluga, jednog konja, 60 vinskih bačava, 30 stogova sijena, jednog srebrnog kotla, jedne vinske preše te vrta, a dvije godine kasnije je u vlasništvu imao i vodeni mlin. Bio je jedan od rijetkih stanovnika Palánka, koji su se uz obrt bavili i zemljoradnjom, stočarstvom, pače čak i ribarstvom. S imenom ovog istaknutog stanovnika Segedina zadnji se put susrećemo 1770. godine. Njegov je posjed naslijedio sin Ivan (Ioanes) Gabrics, koji je posjedovao kuću, vinsku prešu, 62 vinske bačve, bakreni kotao te 15 konja. U popisima se od 1772. spominje i Matija Gabrić (Mathias Gabrity), koji je po svemu sudeći, bio drugi sin Bartola Gabrića, budući da je njegova imovina gotovo identična bratovoj. On je doduše, imao dvije kuće, ali je zato njegovo nasljedstvo činilo tek šest bačava, za razliku od Ivanove 62 bačve.

Početkom 19. stoljeća Gabrići su se pomađarili. Prvi znak procesa asimiliranja jest popis iz 1806. Naime, 26. travnja 1791. je Ivan Gabrić primljen u red građana slobodnog kraljevskog grada Segedina i tada je njegovo ime upisano u obliku Ioanes Gabrity, dok je 1806. ovaj građanin u spisima upisivan kao Gabrits (sic) János. Prvi put se mađarska verzija njegova imena pojavljuje u Popisu građana slobodnoga kraljevskoga grada Segedina u Palánku (Nemes Szabad Királyi Szeged Városának Palánkbeli Polgárok) iz 1806. godine. Te je godine upisani i u Popis vojnih obveznika kao građanin bez odore (naime, tada je bio 66-godišnjak, pa više nije „dužio” odoru). Imena Gabrity (Gabrics, Gabrits) Jánosa i Gabrits Mátyása nalazimo u Popisu poreznih obveznika za 1808.-1809. godinu, a 1810. je 70-godišnji Ivan Gabrić upisan među pripadnike III. bataljuna Mađarske pješačke pukovnije slobodnoga kraljevskoga grada Segedina, dakako, u pričuvnom sastavu.

Poslije revolucionarne 1848. više se u gradu ne spominju Gabrići (Gabrity, Gabrits), vjerojatno su prešli u susjednu Suboticu ili promijenili prezime.

Gerčić (GERCSICS)

Ovo prezime čiju osnovicu čini osobno ime Gerhard i njegove inačice Gerasim, Georgije odnosno Gercsa, Gera, Gero, se u Mađarskoj pojavilo samo u Segedinu.246

Jedini poznati član ove segedinske obitelji bio je Zako (Zacharias) Gercsics (Gercsich) koji je tijekom 18. stoljeća imao bitnu ulogu u životu grada. Njegovo ime pronalazimo u zemljišnoj knjizi vođenoj u Palánku za godinu 1697., a u kojoj je zabilježeno da je Gerchich Szákó 3. svibnja 1702. kupio od čizmadije Peti Pétera za 24 forinta zemljište dugačko 8 i široko 3 i ½ ara te je kuću na tom zemljištu prodao 16. veljače 1705. Rácz Alexiju za 12 forinta. Ovu potonju zabilješku u zemljišnoj je knjizi kasnije netko precrtao. 247 Znamo da je Zako Gerčić bio imućan trgovac i utjecajan građanin, te da je na izborima 1720. izabran za člana vanjskog vijeća, kao i 1724., te je čast gradskog vijećnika obnašao sve do smrti1733. godine, kada je na njegovo mjesto izabran Srbin Miloš Vojnović. 248 Zako Gerčić je 1723. platio najveći porez među segedinskim Dalmatinima, čak 44 forinta, dok je drugi najimućniji Hrvat Bajality Mihály platio 20 forinta. Prema imovinskom popisu iz 1724. imao je kuću, 100 krava za mužu, 7 volova, 80 trogodišnjih bikova i teladi, 4 zaprežna konja, 1 konja za jahanje, 2 vinograda i jednu vinsku bačvu, a osim vinogradarstva i stočarstva bavio se i pečenjem rakije.

Gibić (GIBITZ, GIBICS)

Već 1724. pronalazimo u gradskim spisima ime želira Andrije Gibića, koji je u knjige upisan „na mađarski način” kao Gibicz András. Bio je segedinski gumbar u Palánku, te je 1750./1751. u tomu dijelu grada imao kuću, radionicu, vrt i deset vinskih bačava. Poput svojih zemljaka Dalmatina i on se bavio vinarstvom. U njegovoj kući je stanovao Ivan Gibitz (Ioanes Gibitz), koji je također bio želir, a bavio se poljodjelstvom u susjednom Szentmihályteleku (danas predgrađu Segedina) u kojemu je s pet plugova obrađivao svoj vrt. Andreas Gibitz se, sukladno načinu pisanja imena, još držao strancem kada je 1768/1769. popisan među poreznim obveznicima u Palánku. Znamo da je te godine obudovio, a zadnji puta ga popisi bilježe 1771. kada je njegovo ime upisano na različite načine u popisu pučanstva Segedina odnosno u knjizi gradskog magistrata. Naime, u prvom slučaju se rabilo ime Andreas Gibitz, a u potonjem Gibitz András. U spisu gradskog poglavarstva pronalazimo slijedeću zabilješku: “ Horváth Péter predstonik majstorskog ceha, Grebenits Miklós majstor - otac, te Szilágyi Márton i Gibitz András su uputili gradskom poglavarstvu molbu s željom da kraljica izbriše svaku odredbu o filijali (filialis articiluse) i da se ovaj ceh ustroji kao Ceh-otac i u tom su smislu predočili svoj mađarski Pravilnik o radu sastavljen od 31 točke kako bi ga poglavarstvo kao takvoga usvojila. Kraljica je isti tijekom godine potvrdila.”249

Oblik prezimena Gibics prvi puta sam pronašao u spisima 1747. godine u osobi Anne Gibics, dakle još uvijek se zadržao „hrvatski” oblik pisanja imena, ali jako pomađaren, jer se ime Ana već pisalo mađarski (Anna), kao i samo prezime. Zadnji spomen ovog prezimena i to u obliku Gibitz, potječe iz 1810. kada je u sastavu III. bataljuna Mađarske pukovnije gradskog pješaštva slobodnog kraljevskog grada Segedina upisan Gibitz Ferenc. Imao je tada 30 godina i bio je običan vojak u gradskoj satniji.

Grb Grašalkovića 250

Grašalković (GRASSALKOVICH)

Ova obitelj je najviše napredovala u hijerarhiji od svih bunjevačkih obitelji, koje su živjele u Segedinu ili su na drugi način bile povezane s gradom. Prvi poznati preteča Grašalkovića bio je Grgur Krišakov (251Krisakov Gergely) koji se 1405. spominje kao posjednik u Zaladskoj i Temeškoj županiji. Neki smatraju da prezime Grašalković (Grassalkovich) potječe od osobnog imena Grgur (Gergely), po kojemu je obitelj navodno 1584. dobila plemićki naslov. Drugi navode da je izvorno prezime bilo Horvat (Horváth), što je vjerojatnije, jer su nakon provale Turaka sve doseljenike iz Hrvatske (izuzev višega plemstva) označavali tim prezimenom. Prezime Grašalković (Graschakovith, Graschialkovith) usvojili su na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Utemeljitelj obitelji je Ivan Grašalković (Grassalkovich János), posjednik u Nyitranskoj županiji i vojni sudac među Rakocijevim kurucima. 252. Značajniji uspon obitelji počeo je s njegovim sinom grofom Antunom Grašalkovićem (Grassalkovich Antal, koji je karijeru počeo kao odvjetnik u Budimu. 253 Godine 1724. postao je dvorski savjetnik, 1727. predsjednik Odbora za nove stečevine, a od 1731. do 1748. godine kraljev personalis, nakon toga predsjednik komore, da bi 1751. bio imenovan za čuvara krune. Kasnije je bio stvarni nutarnji tajni savjetnik. Obnašao je i čast velikog župana Aradske i Nogradske županije. Barunski naslov je dobio u Laxenburgu 1736. godine, a u rang grofa je podignut u Beču 5. travnja 1743. kao Antun Grašalković de Gyarah. Naslov je dobio po općini Gyarak (slovački Kmeťovo, ranije Đarak) u županiji Nyitra, u današnjoj Slovačkoj. Stekao je goleme posjede na području između Dunava i Tise (Gödöllő, Hatvan, Bag), na kojima je podigao dvorce (Gödöllő, Hatvan) i samostan (Máriabesnyő). Ivan Kukuljević je zapisao i da je on dobio posjede slavonskog baruna Franje Trenka, zapovjednika slavnih slavonskih (Trenkovih) pandura. Ovaj je naime, prvo u Beču nenadano uhićen i zatvoren u tamnicu, u kojoj je dvije godine kasnije umro, a “njegove je posjede dobio Grašalković, koji se od siromašnog bunjevačkog deaka uspeo na najviši stupanj hijerarhijske ljestvice.”254

Grof Grašalković imao je goleme zasluge za prihvaćanje Pragmatičke sankcije, te je zajedno s Andrásom Hadikom donio iz Dubrovnika u Mađarsku Svetu desnicu, što mu se uzima kao velika zasluga u mađarskoj povijesti. Ovim potezima je postao i osoba od povjerenja na bečkom dvoru, pa ga je primjerica u dvorcu u Gödöllőu posjetila carica Marija Terezija. Imao je izuzetnu ulogu u planskom naseljavanju Bačke, pri čemu je prednost davao Nijemcima, ali nije zapostavio ni Bunjevce, Slovake, Mađare i ostale narode. Njegov sin knez Antun Grašalković (Grassalkovich Antal) nije slijedio očev put, napose glede upravljanja golemim imetkom koji je naslijedio od oca, nego je uglavnom živio u Beču. U pruskome ratu je služio u carskoj vojsci, a kasnije je bio veliki župan Zvolenske županije (mađarski Zólyom) na području današnje Slovačke, te predzadnji župan nekadašnje županije Bodrog. 255 Godine 1784. je dobio naslov carskog (njemačko-rimskog) kneza, s tim da se taj naslov mogao naslijediti samo u obitelji prvorođenoga sina. 256Njegov prvorođeni sin Antun umro je kao sedmogodišnji dječak, a u dječjoj dobi su umrli i Grašalkovićevi sinovi Ivan i Nikola, pa je kneževski naslov naslijedio njegov jedini sin Antun rođen 1771. godine.257 Knez Antun Grašalković je obnašao funkciju administratora i velikog župana Čongradske (Csongrád) županije, bio je i čuvar kraljevske krune, kraljevski komornik, vladarev tajni savjetnik itd. Očeva imanja su već bila zadužena kada ih je naslijedio, a taj trend je nastavljen i za njegova života. Poznat je bio kao širokogrudan čovjek, pa je darovao zemlju za mađarski Nacionalni muzej (Nemzeti Múzeum) i Nacionalno kazalište (Nemzeti Színház), a značajnim sredstvima je pomagao i rad Akademije. Toliko je trošio da je 1827. postao insolventan te su njegova imanja u Hatvanu i Gödöllőu dospjela pod sekvestar. Poput oca i on je živio u Beču, a dvorac u Gödöllőu je prvi puta posjetio 1794. godine kada je sudjelovao u tamo organiziranom lovu. Kasnije je, ipak dolazio na ovaj svoj posjed te je umro u ovom dvorcu. Budući da nije imao djece to je njegovom smrću 1841. izumrla muška grana obitelji Grašalković. 258

Guganović (GUGANOVICH, LUDASI)

Obitelj Guganović neprijeporno je bunjevačkoga podrijetla. Već početkom 17. stoljeća se nastanila u Ludašu, odakle potječe franjevac Jerko Guganović (Ludasi, Jeromos, Gugánovich, Hieronymus), najznačajniji predstavnik ove obitelji u Segedinu. Rođen je u Ludašu, po kojemu je dobio „mađarsko” prezime (Ludasi), ali oko nadnevka rođenja i smrti postoje prijepori. 259 Mario Baša u Leksikonu podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca spominje kako je rođen oko 1660. dok Zoltán Kalapis navodi studeni 1671. kao datum rođenja Jerka Guganovića. Godina njegove smrti je po Kalapisu 1731., a po Baši je umro u Segedinu 1732. 260 Školovao se vjerojatno u Segedinu i Széchenyiu, gdje su tada školu polazili franjevci Provincije Presvetog Spasitelja. Postao je redovnik Franjevačkog samostana u Segedinu i tamo je ostao do 1693. kada je zajedno s fra Barišom Benjovićem (Benyovics Bertalan) iz segedinskog samostana određen za propovjednika i dušobrižnika hrvatskih vjernika („pro Dalmatas”). Povjerenu zadaću je obavljao u Subotici 1694., 1695., te 1698./1699., odnosno 1703. godine. U Subotici je stanovao u tvrđavi u kojoj je 1695. uredio malu kapelicu.

Tijekom ustanka erdeljskog kneza Franje Rákóczija (1703.-1711.) mnogi Bunjevci su ostali vjerni kralju, ali kako nisu bili u stanju oduprijeti se ustanicima, to su se sklonili u Petrovaradin. Tamo su ostali idućih sedam godina. Franjevci su ostali uz svoj narod „Dalmata de natione nostra”), pa su ih pratili i u progonstvu. Zna se da su među redovnicima bili Josip Kovač i Jerko Guganović. Ovaj potonji se 1711. vratio u Segedin gdje je imenovan za gvardijana donjogradskog franjevačkog samostana. Ovu dužnost je obavljao do 1713. (kada ga je naslijedio Mihály Závorszky), premda neki podatci ukazuju da na to da se već 1712. vratio u Suboticu. Subotički franjevački dom je 1717. proglašen rezidencijom, pater Jerko Guganović je imenovan za prvog poglavara, dakle predstojnika subotičkih franjevaca. Dvije godine kasnije (1719.) opet je gvardijan segedinskog franjevačkog samostana (1722. ga je naslijedio Dénes Palotási), a potom je od 1722. do 1732. bio predstojnik franjevačkog reda i upravitelj župe u Subotici. Kraljevom uredbom iz 1723. cijela je subotička tvrđava predana franjevcima, pa je pater Guganović uložio velike napore kako bi se tvrđava preuredila u crkvu. Radovi su počeli 1730. i dovršeni su 1736. U međuvremenu je pater Guganović preminuo.

Guganovići su inače bili plemićka obitelj i nosili su pridjevak Aljmaški. Kralj Leopold I.je u Beču 1698. dodijelio plemićku listinu Nikoli Guganoviću, njegovoj supruzi Luciji (rođ. Čokić), sinovima Josipu i Jakovu, Nikolinoj majci Luciji (rođ. Mandić), bratu Matiji te šurjaku (ženinu bratu) Stjepanu Antunoviću, njegovoj supruzi Ani Petroneli Guganović i sinu im Antunu. Plemstvo je proglašeno u Baji 1699. Nikola Guganović i Stjepan Antunović su od Ugarske komore 1719. kupili pustaru Kunbaja koju su kasnije prodali Latinovićima.

Nikola, Bonaventura i Šime Guganović su 1780. od Ugarske komore otkupili Aljmaš. Pavao Guganović (sin Nikole Guganovića i Agneze Šišković) uzeo je pridjevak Aljmaški te je 1807. od kralja Franje I. dobio dozvolu da uzme majčino djevojačko prezime i pravo na korištenje drugoga pridjevka Gödre (mjesto u Baranji). 261

Ingenić (INGENITZ)

Premda samo prezime ne «zvuči» kao hrvatsko, napose ne dalmatinsko, ipak se prvi zabiježeni predstavnik ove obitelji Stjepan Ingenić (Ingenitz Stephanus) u ispravama izjasnio kao hospes i Dalmatin. Zanimljivo je da je ime pisao na „mađarski način”, ali je unatoč tome iz spisa razvidno da je bio stranac. Ostaje prijeporno je li mu Ingenić bilo izvorno prezime, jer sličnih prezimena nema ni u gradu, niti u drugim mađarskim naseljima s hrvatskim pučanstvom. Prezime bi moglo potjecati od mađarske riječi ing (košulja), ali bi u slučaju točnosti ove tvrdnje mogli uzeti za sigurno da je rečeni doseljenik promijenio svoje izvorno (hrvatsko) prezime slaveniziranim mađarskim prezimenom. U Palánku je u 18. stoljeću živio i Franciscus (Franjo) Ingenić, koji se u popisima izjasnio kao Nijemac. To i nije bilo neobično u Dalmatina, posebno ako su se doselili iz dijela Monarhije koji je potpadao pod Austriju. Uočljivo je kako su se siromašniji slojevi Hrvata lako poistovjetili s Dalmatinima, dok je imućniji sloj držao „otmjenijim” pripadati njemačkom etničkom korpusu. Tako su se primjerice i segedinski Šiškovići, Piškovići i Petrići također izjašnjavali kao Nijemci.

Međutim u slučaju Ingenitza vidljiva je njihova bliskost s hrvatskom zajednicom, upravo i kroz činjenicu da je narečeni Franciscus Ingenitz stanovao u domu gospara (Domus) Temesváryja, za kojeg sam već spomenuo da je podrijetlom bio Dalmatin. Franjo Ingenić bio je kotlar u u Palánku, koji je nakon osam godina podstanarstva „stao na svoje noge” te je 1761./1762. već imao svoju kuću središnjem dijelu grada. Nije mu kotlarstvo bilo jedini izvor prihoda, jer je podjednako uspješno djelovao i kao remenar. Godine 1773. je dobio status građanina grada Segedina, a tom je prigodom upisan kao kotlar i Nijemac.

Druga grana obitelji ostala je dalmatinska, pa godine 1798.-1800. u red Segedinaca s pravom građanstva primljen „Ingenitz Stephanus”, koji se tom prigodom izjasnio kao Dalmatin.

Zadnji spomen ove obitelji potječe iz 1808./1809. godine kada je u popisu poreznih obveznika spomenut Franjo Ingenić, ali tada već pod sasvim mađariziranim imenom - Ingenitz Ferenc.

Ivanković (IVÁNKOVICS, IVÁNKOVITS)

Prezime Ivanković (Ivánkovits) čije je osnova osobno ime Ivan (János), vrlo je često kod Bunjevaca – Dalmatina u Segedinu. Prezime se u gradu na Tisi javlja već 1693. u obliku Ivanko (Elias Ivanco) te 1735. u uobičajenom obliku Ivanković (Georgius Ivankovity). Najveći valdoseljenja Ivankovića u grad vezuje se uz 19. stoljeće, kada su uglavnom već pomađareni Ivankovići imali bitnu ulogu u životu grada.

Pojedini članovi ove obitelji dospjeli su do plemićkog naslova. Tako je Maksimilijan Ivanković (Miksa Ivankovics) uzdignut u plemićki status 19. lipnja 1650. u ugarskoj županiji Nógrád, a Nikola i Antun (Miklós i Antal) Ivanković su u Bačkoj županiji (Bács) dobili plemićki naslov 28. travnja 1744. Najznačajnije osobe iz obitelji Ivanković (u Segedinu su prezime pisali kao Ivánkovits) u životu grada bile su:

Árpád Ivánkovits (1870–1935), sudac, dopredsjednik Općinskog suda u Segedinu.

Franciska Xavéria Ivánkovits (1831–1871) bila je druga žena Ferdinánda Mayera, poznatog i utjecajnog segedinskog trgovca željezom.

Imre Ivánkovits, pravnik, tajnik Mađarskih državnih željeznica (MÁV), pisac, glazbenik i kazališni kritičar.

Anna Ivánkovits, supruga odvjetnika i gradskog zastupnika Ferenca Battancsa.

Ludovika Ivánkovits bila je druga žena Antala Rohrbacha, donjogradskog ljekarnika, kasnije tajnika Udruge mađarskih ljekarnika.

János Ivánkovits (1846–1910) svećenik, biskup, zastupnik u Ugarskom saboru. Za svećenika je zaređen 1870., a od 1873. je obnašao funkciju kapelana župne crkve u središtu grada (Belváros). Godine 1877. postao je vjeronaučitelj u Glavnoj realnoj školi te gradski nastavnik vjeronauka. Osam godina kasnije (1885.) postao je župnik u Rókusu, 1887. je izabran za saborskog zastupnika iz drugog segedinskog okruga, 262 Od 1891. je bio naslovni opat u (Hódmező)Vásárhelyu, a 1893. savjetnik u Ministarstvu vjera i obrazovanja, 1896. biskup u Rozsnyóu. Odstupio je s dužnosti 1904. godine. Osnivač je segedinskog društva Dugonics-Társaság. 263

József Ivánkovits (1813–1864) gradski povjerenik za očuvanje mira, kasnije vjerojatno trgovac.

Sándor Lajos Ivánkovits (1850–1917) bio je mlađi brat Jánosa Ivánkovitsa koji je od 1900. bio glavni tužitelj grada Segedina. 264

Među osnivačima segedinskog ceha krznarskih krojača spominju se imena Jánosa Ivánkovicsa starijeg i Jánosa Ivánkovicsa mlađeg. Ivankovići su bili posebno poznati kao majstori za plavljenje rublja, premda su se tim zanimanjem uglavnom bavili Nijemci. U segedinskom muzeju Móra Ferenc Múzeum sačuvana je oprema za plavljenje koja potječe s obiteljskog imanja Ivakovićevih, a na opremi je sačuvan i popis imena segedinskih majstora za plavljenje iz 1866. godine, u kojemu stoji da su Ivankovići „veliki majstori plavljenja”. Obiteljska kuća im se nalazila u ulici Presvetog Trojstva koja spaja Donji grad sa središtem Segedina. Dok su ovi Ivankovići djelovali u Donjem gradu, u Palánku je bila druga grana obitelji koja se bavila krojenjem i šivanjem krzna.

Godine 1810. je u Popisu građana-vojnih obveznika slobodnog kraljevskog grada Segedina u sastavu u sastavu Trećeg bataljuna pješaštva Mađarske pukovnije navedeno ime Jánosa Ivánkovitsa, starog 21 godinu, koji je „zadužio” vojničku odoru i oružje, a služio je kao redov. Godine 1806. stekao je pravo građanstva u Palánku. Dakako, podatci u gradskim ispravama nisu uvijek najpouzdaniji, naročito glede životne dobi, jer je 1813. u novom popisu oružništva János Ivankovits upisan ponovo kao 21-godišnjak. Rečeni Ivan Ivanković je po popisu iz 1834. djelovao kao staklar u Palánku, a pored njega je među vojnim obveznicima upisan i Franjo Ivanković (Ivánkovits Ferenc) koji je bio krznarski krojač. Uz njih dvojicu je tada u gradu živio i Petar Ivanković koji se spominje u popisu poreznih obveznika također kao krznarski krojač.

Prezime Ivanković jedno je od onih koje u Segedinu postoji i danas.

Biskup János Ivánkovits 263

Jakobović (JAKOBOVITY, JAKOBOVICS)

Ovo prezime potječe od osobnog imena Jakob. Živko Mandić je prezime Jakobović zabilježio ne samo u Segedinu, nego i u Baji, Kaćmari u Bačbokodu. U segedinskim matičnim knjigama se prezime prvi puta spominje 1740. kada je upisano ime Catharina Jakobovity, 264 a 1765. Ioannes Jakubovits. Prvi član obitelji koji se češće pojavljuje u ispravama bio je Gyurka Jakobovity (Jacoblovitty).

U Palánku je sredinom 18. stoljeća ovo već bila značajna obitelj, pa tako u popisu iz 1750./1751. imamo Franju Jakobovića, koji je imao kuću, 20 vinskih bačava i slugu, a u popisu iz 1760./1761. se spominje Thomas Jakobovics, koji je bio vlasnik kuće i devet vinskih bačava. Bavio se zemljoradnjom i vinarstvom, premda nije imao u vlasništvu ni vrt ni vinograd. Iste godine je u popisima poreznih obveznika upisano i ime Ivana Jakobovića (Ioanes Jakobovity), koji je bio želir kod segedinskog Srbina Riste Peranova. Franjo Jakobović je umro 1775. jer je prema popisu iz 1776./1777. njegov imetak naslijedio njegov sin Andreas Jakobovics. Bio je krznar po zanimanju, imao je kuću i osam vinskih bačava, iz čega je razvidno da se osim svojim obrtom, bavio i vinarstvom, vinogradarstvom. Matija Jakobović (Fran Mathias Jakobovics) je bio jedini član ove obitelji koji je stekao građanski status, ali nije imao svoju kuću, ni imetak, nego je stanovao u kući svojega sunarodnjaka Jure Katičića (Georgius Katicsics). U Palánku je 18. veljače 1791. među osobe s građanskim pravom primljen čizmadija Šimun Jakobović (Simeon Jakobovics).

U 19. stoljeću je došlo do asimilacije i ove obitelji. U popisu iz 1806. se među novim stanovnicima Palánka s građanskim pravom nalaze imena Jakobovics Antala (bio je vojni obveznik s odorom) i Jakobovics Ferenca (nije imao odoru). Prema popisu vojnih obveznika iz 1810. saznajemo da je Jakobovics Antal tada imao 23, a Jakobovics Ferenc 39 godina.

Jakšić (JAKSICS)

Ova se obitelj vrlo rano pojavila u Segedinu, pa se tako 1681. u matičnim knjigama spominju Georgius Jaksa i Catharina Jaksics.

Jakšići su živjeli i u Gornjem gradu, dok je u Palánku godine 1766/1767. u popisima zabilježeno ime graditelja Leopoldusa Jaksicsa. Bio je to utjecajan čovjek koji je imao kuću u centru grada i bio je primljen u status građanina slobodnog kraljevskog grada Segedina,.

Kaić (KAITY)

Kaići su bila značajna obitelj u Segedinu te bližoj okolici tijekom cijelog 18. stoljeća. Dio obitelji se naselio u Sirigu (Szőreg) koji je danas dio Segedina te u Desku (Deszk). Živko Mandić spominje brojne verzije u kojima se pojavilo ovo prezime u ugarskim naseljima, pa tako primjerice nalazimo oblike: Caity, Kaiz, Kaics, Káit ili Káity. U Segedinu se prezime u spisima prvi put pojavilo 1705. u osobi Mathiasa Caitya. Dobrostojeći građanin je bio Gregorius, Georgius ili Gergő Kaić, koji je 1724. imao dvije kuće, dvije krave, dva konja, jedan vinograd, šest bačvi vina, te dvojicu sluga. Martin Kaić je bio njegov nasljednik (zadnji put ga isprave spominju 1757.), a ovoga je pak naslijedio Grga Kaić, kojega isprave u Segedinu zadnji put spominju 1767./1768. Obitelj se 1736. preselila u Szőreg, ali je zadržala u vlasništvu kuću u Palánku. U Deszku su Kaići živjeli još 1874., dok u Szőregu prezime Kaić postoji još i danas.

Katičić (KATICSICS, KATACSICS)

Među najutjecajnije hrvatske obitelji u Segedinu 18. stoljeća, svakako treba uvrstiti Katičiće ili Katačiće (Katicsics, Katacsics). Prvi spomen ove obitelji datira iz 1714. kada je u izvorima zabilježeno ime Catharina Katichich, a 1724. Mathias Katacsich. Od tada često variraju oblici Katičić odnosno Katačić. Tako primjerice 1736. susrećemo oblik Antonius Katitics, a 1738. Magdalena Katisity. Osnovu prezimena čini osobno ime Katica, Kata. Rečeno prezime se u Mađarskoj spominje još i u Baji, 265 dok je u Hrvatskoj i danas vrlo često.

Početkom 18. stoljeća su Katičići bili među vodećim segedinskim obiteljima. U popisu poreznih obveznika iz 1724./1734. nailazimo na Pavu Katičića (Paulus Katicsics) koji je bio remenar u Palánku te vinogradar s vlastitim velikim vinogradom. Sredinom 18. stoljeća su u Palánku živjeli Jure (Georgius Katicsics) i Ivan (Ioannes) Katičić. Prvi je bio remenar, vlasnik kuće, vrta i 20 vinskih bačava, dok je potonji također bio remenar, vlasnik kuće, vrta i 30 vinskih bačava, te od 1756./1757. vlasnik radionice. Katičići su se bavili remenarstvom kao obiteljskim obrtom, pa je 1766. u Palánku također kao remenar upisan i Antonius Katicsics koji je poput svoji predthodnika također imao status građanina.

Ivana Katačića (Katacsics János) sam već ranije spomenuo kao dalmatinskog učitelja u Segedinu koji je podučavao i mađarsku djecu, što znači da je bio „dvojezičan”. Nije jasno kada su se Katičići pomađarili, ali se primjerice Pavo Katičić (Katicsics Pál) već 1741. izjašnjavao kao Mađar.

Živko Mandić smatra kako treba razlikovati Katičiće od Katačića. 266 Međutim, uvidom u razne popise mogu reći da su u Palánku Georgius i Ioanes Katicsics katkad upisani i kao Katacsicsi, dakle, u njihovom slučaju se radilo o dvije verzije istoga prezimena. Ali je u to vrijeme u gradu živio i Antal Katacsics, čije prezime se spominje i u oblicima Katetits, Katetics, koji vjerojatno nije bio s njima u srodstvu. U popisu novih građana Segedina u Palánku je 1806. upisan Katetits Antal, a u popisu poreznih obveznika iz 1808./1809. je ista osoba upisana kao Katetics Antal. Bio je zemljoradnik, koji je 1805. prigodom prijama u status građanina slobodnoga kraljevskog grada Segedina zabilježen kao Katacsics Antal. Premda je tada 43-godišnji Antun Katačić bio hrvatskoga podrijetla, on se glede nacionalne pripadnosti izjasnio kao Mađar.

U spisima gradskog magistrata mogu se pronaći pravni poslovi u kojima su subjekti bili članovi ove obitelji. Tako s nadnevkom 17. listopada 1733. možemo pročitati zabilješku: “Građani Pavao Katičić i Matija Peić (KATICSICS PÁL i Peics Mátyás) na sličan se način nisu ustručavali predočiti svoja potraživanja. Naime Petar Majnović (Majnovics Péter) je za svoje potomke stekao posjed u vrijednosti od 3025 forinta, dok je u odnosu na njega Kovács János posjedovao za 6 forinta vrijedniju imovinu.” 267 Na sjednici gradskog poglavarstva od 23. lipnja 1738. su dva Dalmatina Ilija Šajnović i Pavao Katičić izabrani u gradska povjerenstva, o čemu postoji pismena odluka magistrata:“Građani Sajnovity Éliás i KATICSICS PÁL izabrani su za kontrolore i inspektore zdravstvenog stanja građana.”268 Naime, tih godina su još bile česte epidemije, a osim toga zbog velike fluktuacije stanovništva valjalo je nadzirati zdravstveno stanje Segedinaca. Dne 27. svibnja 1748. je “razmatrana molba KATACSlCS PÁLA u vezi iznenadnih požara koji izbijaju u gradu, budući da je njihov broj dosegao znamenku od oko 2000, a s druge strane grad još nije riješio pitanje čuvanja mjesta na kojima se pravi opeka.”269 Gradsko je vijeće na sjednici od 27. travnja 1750. upoznato s pismom koje je uputio župnik iz Szegvára, a u kojemu se župnik žali magistratu “zbog KATATICS JÁNOSA koji je kupovao od njega za 73 forinta, ali taj iznos još uvijek nije isplatio.”270

Kekezović (KEKEZOVICS, KEKEZOVICH)

Jedno je od onih bunjevačkih prezimena čije podrijetlo se vezuje uz turska vremena. Naime, ovo je prezime posprdnog karaktera, a potječe od turske riječi kekez, kojom se označavao muškarac homoseksualac. Ovo se prezime u Mađarskoj, osim u Segedinu, pojavilo još samo u Kaćmaru. 271

Krznar Antonius Kekezovits je već 1798–1800. dobio status građanina, a glede nacionalnosti izjasnio se kao Mađar. Od početka 19. stoljeća Kekezovići više ne pišu svoja imena kao stranci, već “na mađarski način”. Godine 1806. među građanima Palánka nalazimo Kekezovits Ferenca, a 1834. Kekezovics Józsefa, koji je bio krznar i vojni obveznik u Palánku. Krznar je bio i Kekezovits Sándor, čije ime je upisano u popis osoba primljenih u status građanina Segedina 1836./1837. godine. Tada se očitovao kao Mađar i katolik. Status građanina je imao i sitar Kekezovits Gergely. Zadnji spomen ove obitelji u Palánku vezuje se uz Kekezovits Józsefa, koji se poslije 1848. preselio u Gornji grad.

Ime Kekezovits Mihálya se nalazi se u popisu osoba koje su se bavile plavljenjem koji je sastavljen 1866. godine. Prezime Kekezović je i danas postojeće u gradu, ali ti Kekezovići su uglavnom u Segedin doselili iz Bačke početkom 20. stoljeća.

Kokić (KOKICS, KOKITY)

Prvi spomen ovog prezimena potječe iz 1699. kada je u matične knjige upisana Martha Koklics. 272 Godine 1740. isprave spominju Kokity Jánosa, u čijoj je stvari raspravljalo gradsko vijeće. Pod naslovom “Kokićeva molba” pronašao sam slijedeću zabilješku: “KOKITY JÁNOS će za 13 forinta dati 4 vola i 2 krave, birajući tako da među njima bude jedna mlada i jedna trogodišnja junica, dok će jedno jednogodišnje tele platiti Szapanyos Pál s nastupanjem zime.” 273 Ivan Kokić (Kokity János) je istoga dana kupio stado za 285 forinta, te usto i dvije krave potrošivši ukupno 222 rajnska forinta. Rečeni Ivan Kokić je 1744. dobio status građanina u Deszku.

Đuro Kokić je 1750. bio jedan od najimućnijih građanina Segedina. Imao je dvije kuće u Palánku, jednog bika, dva konja, četiri vola, sedam plugova, 45 krava za mužu, vrt i osam vinskih bačava. Idućih godina je imao i deset janjaca. Zadnji puta se u ispravama spominje 1757./1758 godine, jer je te godine umro. Naime, u gradskim knjigama je 6. svibnja 1758. zapisano da je Nikola Guganović (Guganovics Miklós) “procijenio vrijednost dijela grada koji se zove Sveta Marija (Szent Mária) te je dao da se na javnom nadmetanju proda blago pokojnog KOKITY GYÖRGYA.”274

Iz ove zabilješke proizlazi da Đuro Kokić nije imao nasljednike te je s njim izumrla segedinska grana obitelji.

Koperčić (KOPERCSICS)

Prezime Koperčić potječe od riječi koprčan u značenju spretan, živahan čovjek. U Segedinu se prvi put pojavilo 1724. godine u osobi Anne Márie Kopercsity. Najpoznatiji pripadnik obitelj bio je Kopercsity Ferenc, koji je 1761. kao 32-godišnjak vodio sakristiju u župnoj Crkvi Svetog Demetra u Palánku. Osim prihoda od vođenja sakristije imao je kuću i deset vinskih bačava. Prema popisu poreznih obveznika iz 1763. imao je tri kuće i 25 vinskih bačava. Godine 1756. je prodao jednu od svojih kuća u Palánku, o čemu je raspravljalo i gradsko vijeće na svojoj 71. sjednici održanoj 3. rujna 1756., kada je zapisano: “KOPERCSITY FERENC je prodao svoju kuću u Palánku susjedu krznaru i plemenitom gospodinu Kárász Miklósu, odnosno Wolfgangu Haussmaningeru, koji je posjedovao jedan njezin dio koji je ranije pripadao gospodinu Kárász Miklósu. Kupac je platio 200 rajnskih forinta.”275

Lalić (LALITY)

U gradu su pojedini članovi obitelji Lalić živjeli i prije velike doselidbe Hrvata Dalmatina. Prvi Segedinac iz ove obitelji bio je Hyeronimus (Jerko) Lality, koji je u spisima upisan 1680. godine. Prezime ima osnovu u osobnom imenu Lazar ili Vladislav, odnosno nadimku Lala. U Palánku je1723. među poreznim obveznicima upisan Lality Pál koji se spominje i 1731. kada je platio porez u iznosu od 18 forinta, treći najveći iznos poreza među Dalmatinima. U popisima poreznih obveznika iz 1732. i 1733. se pored Lality Pála spominje i Ilia Lality. Zanimljivo je da je Pavo Lalić svoje ime isprva pisao kao da je Mađar, premda se kasnije redovito koristio „stranim” imenom Paulus Lality. Uz Pavu i Iliju Lalića godine 1736. se u popisima spominje i Ivan Lalić (Ioanes Lality). Pavo Lalić je bio remenar, ali i zemljoradnik, koji je imao pašnjake i vinograd.

U popisima se u drugoj polovici 18. stoljeća spomiju Matija, Ilija i Ivan Lalić. Sva trojica su bili remenari u Palánku. Matija je živio u kući udovice Andrása Temesváryja, a 1751. je stekao vlastitu kuću. Imao je i jednog konja te pet vinskih bačava i bio je najskromnijeg imovnog stanja u obitelji. Ilija Lalić je imao kuću, radionicu, vrt, dvije krave, dva pluga, 3 stoga sijena i 20 vinskih bačava. Ivan Lalić je također imao kuću, vrt, dvije krave, jednog konja, 3 stoga sijena i 15 vinskih bačava. Potkraj 18. stoljeća je Ivana naslijedio sin Antonius (gdjekad se njegovo ime piše kao Andreas), a Matiju Emericus (Mirko, Imre), s tim da se katkad u popisima spominje samo dom Matije Lalića (Domus). U popisu osoba koje su stekle građanski status za 1798/1800. godinu spominje se Lály (Lalić) Georgius, koji je bio zemljoradnik, a glede nacionalnosti “Dalmatin”.

Zadnji spomen prezimena Lalić u Segedinu potječe iz 1806. kada se narečeni Lály Georgius pod imenom Lality György upisan u popis vojnih obveznika. U spisima gradskog magistrata se spominje rasprava od 28. srpnja 1740. kada je na dnevnom redu bilo pitanje Holler Andrása, kapetana narodne vojske (milicije, “militia”). Magistrat je odlučio: “LALICS JÁNOS u ime pravednosti ima pravo na zlatninu iz kapetanove ostavštine.”276

Lukić (LUKITY)

Od 1701. i osobe Ioanesa Lukitya se u u segedinskim matičnim knjigama počinje spominjati obitelj Lukić. Ovo prezime čiju osnovu čini muško osobno ime Luka, odnosno riječ luka, se pojavilo i kod segedinskih Srba.

Godine 1750./1751. je u Palánku živio zlatar Anton Lukics, koji je imao kuću, vrt te 20 vinskih bačava. Deset godina kasnije je obudovio. Od 1766./1767. popisi bilježe njegova nasljednika Paulusa Lukicsa, koji je osim imovine, naslijedio narečenoga Antona i u zlatarskom obrtu.

Lukity Anton je u ispravama ostao upisan po slijedećem pravnom poslu: “LUKITY ANTAL, katolik, zlatar je na sjednici vijeća pokazao zakonsku preporuku koju su dali Schimitty Mátyás i Dankó János. Bilo je riječi o taksama i o nastalim opasnostima.” 277

Marković (MARKOVICH, MARKOVICS)

Marković je vrlo često prezime među južnim Slavenima, napose Hrvatima i Srbima. Potječe od osobnog imena Marko. U Segedinu prvi spomen toga prezimena datira iz 1695. godine kada je u ispravama ostala ubilježena Helena Markovich. 278 Zadnji put se ovo prezime u Segedinu bilježi 1869. godine.

U Palánku se sredinom 18. stoljeća pojavljuje krznar Franjo Marković (Franciscus Markovics), kojega isprave (osobito popisi) redovito spominju uz još dvojicu Dalmatina: Antoniusa Lukicsa (Antun Lukić) i Laurentiusa Mihalkovicsa (Lovro Mihalković). Imao je kuću, vrt i 20 vinskih bačava. U zadnjem popisu iz 1777./1778. se navodi da je Markovics Ferenc u Palánku imao kuću i 15 vinskih bačava te slugu. Nalazio se među osobama sa statusom građanina.

Izvori od 1697. bilježe Grgu Markovića, ali ne kao stranca već kao „domaćeg čovjeka” Markovith Gergőa. U gruntovnicu u Palánku je za 1697. godinu zapisano: “Husar Bsoki János, koji se nalazi pod zapovjedništvom Papa posjeduje ugao koji dijeli sa Sovgán Jánosom. Njegovo zemljište je dugačko osam i široko četiri ara. Zemljište je kupio Bunda Mihók, ali je on postao kuruc 279, pa je stoga kasnije vojnik MARKOVITH GERGÖ na sebe primio obvezu da na mjestu sagorjele kuće sagradi novu kuću.”280

Somborski kapetan Dujam Marković je 1690. u Laxenburgu dobio plemićki naslov zajedno sa suprugom. Peronelom Vukelić i svojom djecom. Time je njegova grana Markovića uzdignuta među plemenitaše. Jedna grana ove obitelji se naselila u Slavoniji.

Mihalović (MlHALOVITS)

Ovo je prezime poznato u gradu još od 16. stoljeća. Osnovicu prezimena čini osobno ime: Mihal, Mihajlo, Mihály.

U Segedinu je prvi poznati član ove obitelji bio Ivo Mihalievics kojega izvori spominju 1694. godine. Često se u popisima miješalo prezime Mihalović sa srpskom obitelji Mihajlović, pa je tako u spisima primjerice Jovan Mihajlović zabilježen kao Ioanes Mihalovity. 281 Bitnu ulogu u životu grada imao je Georgius Mihalovity, u čiju nacionalnu pripadnost nisam siguran. Ni Pál Oltványi nije znao riješiti dvojbu radi li se o Dalmatinu ili Srbinu. Već od 1732. se u popisima rabi mađarske verzija njegova imena - Mihalovity György. Bio je jedan od najimućnijih stanovnika grada na Tisi.

Pored ovog utjecajnog i bogatog građanina u drugoj polovici 18. stoljeća se u popisima pojavljuju i Michael Michalovity te Stephanus Mihalovity koji su u odnosu na 35,50 forinta koliko je na ime poreza plaćao Georgius Mihalovity, plaćali “simbolične” iznose od 2, odnosno 4 forinta.

Potkraj 18. stoljeća se u popisu poreznih obveznika u Palánku nalazi Paulus Mihalovics građanin slobodnoga kraljevskoga grada Segedina, koji 1777./1778. godine nije imao kuću, nego je živio u domu kasnije ponijemčenog Hrvata Šiškovića. Bio je čizmadija, koji se bavio i vinarstvom, kao i brojni drugi Dalmatini. Tako, među njegovom imovinom pronalazimo vinsku prešu te dvije i pol vinske bačve.

Zadnji spomen ovoga prezimena datira iz 1813. kada u popisu naoružanog građanstva grada Segedina zatječemo ime Mihalovics Vitalisa, koji je bio običan vojnik bez čina.

Mihalković (MIHALKOVITY, MIHALYKOVITY)

Čizmadija Lovro Mihalković (Laurentius Mihalkovics) pojavljuje se u Palánku prvi put 1750./1751. i od tada je redovito zastupljen u raznim popisima. Bavio se vinogradarstvom, pa među njegovom imovinom uz kuću, obično stoji već ili manji broj vinskih bačava te povremeno i po pola vodenog i suhog mlina. Laurent Mihalkovity je 1777./1778. iz nepoznata razloga zabilježen kao stanar u kući Dalmatina Paulusa Anikitya.

Čizmarski obrt je bio obiteljsko zanimanje, kojim su se bavili Matija, Adam i Antun (Mathias, Adamus i Antonius) Mihalkovits. Mathias Mihalkovics postao je stanovnik Segedina s građanskim statusom 1782., a Adamus i Antonius Mihalkovits su zajedno primljeni u red građana 10. siječnja 1791. Mihalkovits Antal, János i Mátyás su 1806. popisani kao vojni obveznici u Palánku, imali su odoru, dok je Mihálkovits Ádám upisan među vojne obveznike “bez odore”. Mihálkovics Antonius je 1810. bio 48-godišnju potporučnik, koji je bio naoružan sabljom i opremljen vojničkom odorom, dok je 34 - godišnji redov Mihalkovics János služio kao stražmešter, imao je i vojničku odoru i naoružanje.

U popisu naoružanih građana iz 1834. se među naoružanim stanovnicima Palánka nalaze čizmar Mihálykovics Lőrinc i gostioničar (krčmar) Mihálykovics János.

U Gornjem gradu je 1848. stanovao Mihálykovics György sa svojom obitelji, ali je on već u svakom pogledu bio Mađar.

Milković (MILKOVICS)

U matičnim knjigama se ova obitelj spominje od 1770. godine, dok se u ispravama pronađenim u pismohrani ime Ivana Milkovića (Ioanes Milkovity) bilježi od 1762. Premda je prezime hrvatsko i potječe od osobnog imena Milívoj, Milosav odnosno skraćenog oblika Milko, ipak se već narečeni Ivan Milković izjašnjavao kao Mađar. Bravar i građanin slobodnog kraljevskog grada Segedina Ioanes Milkovity živio je u Palánku gdje je od 1766./1767. bio vlasnik kuće. U popisu poreznih obveznika iz 1808./1809. spominje se troje Milkovića, s tim da se tada prezime već pisalo kao Milkovics. Milkovits János, vjerojatno sin Ioanesa Milkovitya, bio je također bravar, imao je jednog radnika, šest slugu i jednu sluškinju, u status građanina primljen je 1799. Milkovits Antal je imao jednog radnika, trojicu sluga i jednu sluškinju, u red Segedinaca s pravom građanstva primljen je 1802.-.1804. godine. Zanimljivo je da se gdjekad spominje kao bravar, a katkad kao kovač, vjerojatno zbog pogrešno prevedenog latinskog naziva zanimanja. Njegova supruga Milkovits Antalné imala je dvojicu sluga i jedan vodeni mlin.

U popisu iz 1836./1837. su se članovi ove obitelji explicite izjasnili kao Mađari. Tako je Milkovits János mlađi, upisan kao sin građanina, katolik, Mađar, gumbar, starosjedilac, dok je 1845. Milkovits Antal mlađi zabilježen kao sin građanina, katolik, Mađar, knjigoveža. U popisu vojnih obveznika u Palánku iz 1810. Milkovits János je evidentiran kao 48-godišnji potporučnik, s odorom i naoružan mačem, a Milkovits Antal kao kaplar, s odorom i sabljom, star 35 godina.

Opančarović (OPANCSAROVITY, OPANCSÁR)

U gradskim ispravama se ovo prezime bilježi od 1720. godine, kada je u popisu stanovništva upisan Philep (Filip, Fülöp) Opándsia. Prezime dolazi od naziva zanimanja - opančar. U Palánku se 1732. među poreznim obveznicima spominje i Marco Opancsarovity koji je spadao u srednji sloj hrvatskog pučanstva u gradu, naime, tada je u središnjem dijelu grada glede visine plaćena poreza bio na 15. mjestu unutar dalmatinske zajednice. Od 1750. se u popisima redovito spominje Mathias Opancsarovity koji je u Palánku imao kuću, kravu, konja i dvije vinske bačve. Od 1767./1768. je u njegovoj kući živio i Josephus Opancsarovity (Joseph Opancsar), koji je bio trgovac (questor), ali se uskoro osamostalio i stekao vlastiti dom. Niti jedan od ove dvojice, uključujući i članove njihovih obitelji, nije imao status građanina, niti su imali značajniju ulogu u gradu. Početkom 19. stoljeća obitelj Opancar je nestala iz Segedina.

Osnović (OSZNOVITY, OSZNOVA)

Prezime Osnović potječe od riječi osnova. Prezime se u Segedinu pisalo na mađarski način kao Osznovity, ali to ne znači da su se članovi ove obitelji pomađarili, već prije ukazuje na želju da se njihovo prezime pravilno izgovara. Naime, slovo s se u mađarskom jeziku izgovara kao š, a slovo sz Mađari čitaju kao s. Mathias Osznovity je prvi član ove obitelji koji se pojavio u Segedinu 1727. godine. U popisu poreznih obveznika se od 1732./1733. u Palánku redovito spominje isti taj Mathias (gdjekad Martinus) Osznovity, dok su od 1750./1751. u Palánku živjele tri obitelji s ovim prezimenom. Martinus (Mathias) Osznovity je te godine obudovio, a iduće godine je umro. Thomas Osznovity imao je kuću, vrt i sedam vinskih bačava, a Mathias Osznovity je imao vrt i 12 vinskih bačava. Bio je želir kod gospara Temesváryja. Imetak Thomasa Osznovitya naslijedio je Stephanus Osznovity. Mathias Osznovity se kroz relativno kratko vrijeme prilično obogatio, tako da je prema popisu iz 1777/78. imao kuću, vrt, znatne količine žita, zobi i ječma, četiri konja, 4 junice, 10 vinskih bačava i dva radnika. Umjesto Stephanusa Osznovitya se od 1777./1778. u ispravama spominje Ioanes Osznovity. Osim njih, je u gradu živio još i krznar Mathias Osznovity, koji je 23. veljače1776. primljen u red osoba s građanskim statusom.

Već asimilirani Osznovits Josef je 1806. primljen u status građanina, a dvije godine kasnije je kao 32-godišnjak bio naoružani i uniformirani vojnik u segedinskoj postrojbi. Stephanus Osznovits je 1808. primljen u status građanina Segedina i izjasnio se kao Mađar i katolik. Mađar i katolik, po zanimanju gazda bio je i Osznovits János, sin građanina, koji je 1836./1837. primljen u rang građanina slobodnog kraljevskog grada Segedina.

Pauliković (PAULIKOVITY, PAVLIKOVITY)

Prezime Pauliković potječe od osobnog imena Paulus (Pál, Pavao, Pavle). Pavlikovity István i Ferenc (Stephanus i Franciscus) su od 1731. bili porezni obveznici u Palánku. Obojica su bili krznari, ali su imali i znatne prihode od vinograda koji su obrađivali izvan Segedina. Godine 1813. se u pisanim ispravama bilježi zadnji put prezime Pauliković i to u osobi Josefa Paulikovitsa (sic!), koji je bio kaplar u sastavu segedinskog oružništva.

Dne 27. svibnja 1748. je u spisima gradskog magistrata zapisano slijedeće: “Ovom prigodom su, u vezi s 30. pozivom čanadskog plemića Józsefa Viczana, a na upozorenje plemenite gospođe ÉVE PAULIKOVICS te na poziv Sebestyéna Kochera, vijećnici prisegnuli. To su učinili ponajviše stoga što je četiri godine Márton Mittinger podupirao slobodni kraljevski grad i njegovo stanovništvo te im davao i pomoć. Erdeljski knez ga je upozorio da zatraži od cara i kralja potvrdu vlasništva dobara koja je stekao za svoju obitelj. Isti taj Mittinger je htio prodati pećnicu za ciglu, tražeći za nju 16 forinta.” 282

Paulović (PAULOVICS, PAVLOVICS)

Osnova ovoga prezimena je ista kao i prezimena Pauliković. U Segedinu je 1682. zabilježen Marinus Paulovity, a 1751./1752. želir Petrus Paulovics (Pavlovics), te Carolus Paulovics (Pavlovics), čije ime je do 1773./1774. redovito u popisima poreznih obveznika u Palánku. Carolus

Pavlovics (ili Paulovics, gdjekad se spominje i kao Pallovics) imao je kuću u gradu te nekoliko vinskih bačava. Uz njega je u Segedinu zabilježen i Ladislav Paulović (Paulovics László). Ova obitelj nije ostavila dubljega traga u gradu.

Petrić (PETRITY, PETRICZ, PETRICZKY)

Osnovu prezimena Petrić čini osobno ime Petar. U Segedinu se prvi put pojavilo u matičnim knjigama 1663. godine, dakle u vrijeme turske vlasti. Tada je u gradu bilo stotinjak bunjevačkih prezimena, a Petrić je bilo jedno od njih. Kasnije su se neki članovi ove obitelji pomađarili (Petrity, Petrics), a drugi (Petricz, Petriczky) su postali Nijemci.

Najpoznatiji član ove obitelji bio je senator Ivan Petrić koji je senatorsku funkciju obnašao početkom 18. stoljeća. Kasnije je prezime pisao u obliku Petriczky i izjašnjavao se kao Nijemac. Njegov bliski rođak je bio Wilhelm Petriczki, koji se u popisima 1723. spominje kao stanovnik Palánka, a bio je i senator.

U ispravama se ovo prezime u Segedinu prvi put spominje 1701. godine kada je u Gornjem gradu u popis poreznih obveznika upisan Janko Petrity koji je platio 3 forinta poreza. Isti građanin Gornjega grada je 1719. platio 8, 1731. i 1732. pak po 3 forinta poreza. Vjerojatno je riječ o Joannesu Petrityu, kolarskom majstoru kojo se u kasnijim popisima spominje kao Joannes Petricz, odnosno Petriczki. On je bio jedan od onih segedinskih kolara koji su se molbom obratili kralju da im potvrdi statut ceha, što je Karlo III. i učinio 26. veljače 1724.

U popisima poreznih obveznika Gornjega grada se 1731. pojavljuju dva nova Petrića. Riječ je o Miatu i Josephusu Petrityu koji su vjerojatno k bili sinovi Janka Petrića, jer se njihova imena ranije nisu spominjala u popisima. Mijat Petrić je narečene godine platio 4 forinta poreza.

U spisima gradskog poglavarstva je pronađena oporuka Marije Petrić (Petrich Mária), udovice Bottyán Ádáma koja je 1847. ostavila svoj imetak posinku i sestrama Evi (Éva) i Kati (Kata). 283

Pečat kolarskog ceha 284

Pišković (PISKOVITY, PISKOVITS)

Prezime potječe od riječi piško i pogrdnog je karaktera. 285 Prva osoba s ovim prezimenom u Segedinu bila je Helena Pisskovity koju matične knjige bilježe 1704. godine. 286 Jedna grana ove obitelji doselila se iz Hrvatske te se uključila u dalmatinsku zajednicu. Tako je 1771. iz Hrvatske u Segedin doselio Ivan Pišković (Ioanes Pískovity) te ga godine 1773./1774. nalazimo u popisu poreznih obveznika. Bio je sedlar, vlasnik kuće i nekoliko vinskih bačava. Nijegov sin Mihael se već pomađario, pa ga u popisu poreznih obveznika iz 1806. nalazimo zabilježenog kao Piskovits Mihálya, Mađara, katolika, po zanimanju sedlara. U jednom ranijem popisu iz 1802. se izjasnio kao Nijemac, pa je kao takav primljen u status građanina slobodnog kraljevskog grada Segedina. Prezime Pišković se u Mađarskoj pojavilo samo u Segedinu, a zadnji spomen datira iz 1810. kada se u popisu naoružanog građanstva Segedina u III. Bataljunu spominje i ime tada 40-godišnjeg Piskovits Mihálya, redova u segedinskom pješaštvu.

Poljaković (POLJAKOVICS, POLYÁK)

Jedno od najčešćih bunjevačkih prezimena je Poljaković, čija osnova prema Živku Mandić nije u nacionalnoj oznaci pripadnosti poljskom narodu - Poljak, nego u riječi polje, 289 jer su, naime, djecu rođenu u polju nazivali Poljak. Među Bunjevcima u Mađarskoj je najrasprostranjenije upravo ovo prezime (u raznim oblicima), tako da ge je Živko Mandić evidentirao u 24 bunjevačko-hrvatska naselja. No, danas više nema ovoga prezimena u nekoliko mađarskih naselja, među koja spada i Segedin. Istina postoje brojni članovi obitelji Polyak, ali to nisu potomci autohtonih segedinskih Dalmatina. Napominjem kako se s prezimenom Poljaković, Poljak ne smije miješati ni prezime Pollak, čiji pripadnici su imali gdjekad bitnu ulogu u povijesti grada, ali se radilo o Židovima doseljenima uglavnom iz Poljske.

Prezime Poljak(ović) se u Segedinu javlja već pri prvom popisu iz 1663. i to u mađariziranom obliku Polyák. 290 Prije doselidbe većine Dalmatina su u Segedinu već živjeli Josephus Polyagovich (1680.), te Martinus Polyakovitty (1681.) čije ime su 1682. pisali u obliku Martinus Polyák. 291 Od 1753. se u osobi Polyák Jacobusa članovi ove obitelji pojavljuju i u susjednom Deszku. Narečeni Jacobus Polyák je pet godina kasnije upisan u isprave kao Jacobus Polyiakov. 292 U Segedinu Poljakovići nisu spadali u red imućnih građana. Pače, tek su se povremeno našli u popisima poreznih obveznika, ili u drugim gradskim spisima. U popisu poreznih obveznika u Palánku je zapisan tek Paulus Polyakovics, koji je 1751. bio želir kod Temesváry Józsefa. Slijedeće godine se njegovo ime spominje u obliku Polyakovics Pavó. Imao je pola kuće u vlasništvu te vrt u Szent Péteru. Od 1760. je Polyakovity Pál bio vlasnik cijele kuće, a tada se dogodila i njegova „pretvorba” u Mađara, dakle pripadnika većinskog naroda. U Palánku su živjeli još i Martinus te Mathia Polyák. Martin Poljak je bio želir kod Kovács Andrása, a Matija Poljak je bio udovac koji je imao kuću, tri krave i tri pluga. Ivan Poljak (Ioanes Polyák) se spominje u popisima samo 1760. i to kao želir kod Kovács Jánosa. U kasnijim popisima se bilježi redovito tek Pávo Polyakovity čiji imetak je 1773./1774. naslijedio Martinus Polyakovics, ali je iz nekog razloga 1776. izgubio kuću te ga zatječemo kao stanara u kući Dalmatina Augustinusa Szirovicze. Jedini član ove obitelji koji je stekao status građanina bio je Josephus Polyakovics hospes, koji je 1780. postao stanovnik grada s punim građanskim pravom.

Popora (POPORA, POPARA)

Prezime vjerojatno potječe od riječi popara. U Segedinu su se članovi ove obitelji pojavili 1697. kada je u zemljišnim knjigama u Palánku upisan Popara Tamás hajdú (hajduk). Riječ hajdú nije označavala samo hajduka (vojnika) već i gradskog zaposlenika koji je vršio određene poslove u interesu cijelog grada. Narečeni Tomo Popara imao je zemljište dugačko 11 i široko 2 ara. 293 To po svemu sudeći znač da je obitelj Popara u Segedin stigla s velikim doseljeničkim valom iz 1687. godine. U prvom upisu u isprave pravilno je zabilježeno obiteljsko ime Popara, dok se kasnije udomaćio oblik Popora.

U popisu stanovništva iz 1715. spominje se Andreas Popara, koji je 1717. izabran za člana communitasa, 294 Vjerojatno je njegov bliki srodnik bio Popora Mátyás, koji je 1724. bio član communitasa, upravo umjesto Andrása. Godine 1721. on je bio sajmeni sudac (povjerenik za sajmove). 295

Popara (Popora) Mátyás bio je imućan Dalmatin, osim krojačkog obrta, bavio se i vinarstvom, pa su ga (i) zbog toga 1731.izabrali za vinskog suca. U gradu su bila dva vinska suca, a 1733. je uz njega ovu zadaću obnašao još i Srbin Miloš Vojnović. Godine 1736. su ovu obitelji upisali kao Popority. U drugoj polovici 18. stoljeća Popore su nestali iz grada.

Rubčić (RUBCSICS)

Osnovu ovog prezimena čini hrvatska riječ rupčić, umanjenica od riječi rubac. Često je hrvatsko prezime, ali se u gradu prvi put spominje 1750./1751. u osobi udovca Stjepana Rubčića (Stephanusa Rubcsicsa). Godinu dana kasnije u popisima se umjesto njega spominje Anton Rubčić (Antonius Rubcsics), vjerojatno Stjepanov sin. Naime, on je naslijedio Stjepanovu kuću, vrt te dvije vinske bačve. Živio je od obrađivanja zemlje. Zadnji spomen ove obitelji potječe iz 1813. kada je u sastavu gradskog oružništva popisan Rubcsics Sebestyén. Rubčići nisu imali značajniju ulogu u Segedinu do druge polovice 19. stoljeća, kada se ponovo u gradu bilježi ovo prezime. No, Rubčići iz druge polovice 19. stoljeća nisu potomci segedinskih Rubčića Dalmatina, već su se doselili u grad i to uglavnom iz Subotice.

Najznačajniji među njima bio je Jure Rupčić (Rubchich György), koji je rođen 1854. godine u Bačkoj. Gimnaziju je završio u Velikom Bečkereku, a potom je 1881. stekao zvanje inženjera. Vodio je opsežan projekat čišćenja Tise, te je nakon odvođenja tijeka rijeke, na osušenom području dao urediti park u Segedinu i Tápéu, današnjem dijelu grada. Od 1890. do 1898. bio je voditelj poslova na uređenju tijeka Dunava, 1896. je dobio zvanje viteza Reda Franje Josipa, a 1904. je postao dvorski vijećnik. Bio je poznati i priznati publicist iz područja vodoprivrede, mostogradnje, cestogradnje i željezničkog prometa, predsjednik Mađarskog brodarskog društva, te član Vijeća za vodoprivredu, stručnjak Mađarske udruge inženjera i građevinara. U Segedinu se oženio s Irenom Mayer. Umro je 1924. u Budimpešti. 296

Sirovica (SZIROVICZA, SZIROVICSITY)

Ovo je jedna od najstarijih segedinskih obitelji, koja premda je pomađarena, još i danas postoji u gradu. Prezime je poznato od 17. stoljeća, a potječe od izraza sirov, odnosno sirovica u značenju naziva za jvrstu jela, ali i sirovo drvo. Prvi spomen prezimena potječe iz 1700. kada je zabilježen Martinus Szironyica, čije prezime se pisalo i kao Szirovics, odnosno Szirovicsich. U Deszku i Szőregu se ovo prezime bilježi od 1759. U Mađarskoj se Sirovice spominju samo u tri naselja i to isključivo među Dalmatinima, pa opravdano možemo ustvrditi da su današnji Sirovice potomci nekadašnjih Dalmatina. Pače, neki od njih su zbog svoje nacionalne pripadnosti dobili i prezime Tot, koje je kasnije pomađareno u Tóth. Tako s nadnevkom 31. prosinca 1706. stoji zapisano da je “Katolik Szirovicza, iliti Toth Marczika za 35 forinta kupio od komorske prefekture zemljište dugačko 8 i široko 8 ara, na kojemu je građanin Kis György sagradio kuću, ali se potom odmetnuo među kuruce.” 297 Ne znam o kojem Sirovici se moglo raditi u narečenom slučaju, ali je razvidno da su neki iz ove obitelji kasnije dobili prezime Toth. U Segedinu je već početkom 18. stoljeća bilo više Sirovica. Tako u popisu poreznih obveznika iz 1724. stoje imena Ivana, Stephana i vojnika Martina Szirovicze, a u popisu iz 1724./1734. se spominje i Petrus Szirovicza. Na temelju visine plaćenog poreza možemo ustanoviti kako su članovi ove obitelji spadali su među prosječno imućne stanovnike grada.

U popisu poreznih obveznika iz 1750./1751. su uz Petra i Augustina Sirovicu, koji su imali po jednu kuću i vrt u Térváru, zabilježeni i Paulus Szirovityity koji je imao kuću, 7 vinskih bačava i vrt, također u Térváru. U narednom popisu poreznih obveznika narečeni članovi ove obitelji upisani su pod prezimenom Sirovičić (Szirovityity), a poslije 1753. im je „vraćeno” izvorno prezime.

Zanimljiv je slučaj Pavla Sirovice, koji se spominje u popisu poreznih obveznika iz 1777./1778. kada je upisan kao želir kod Srbina Milića Velisavljevića (Mility Veliszavlevity). Pavo Sirovica je živio kod ovog udovca zajedno sa svojom obitelji. Vjerojatno je oženio Velisavljevićevu kći jer se očitovao kao pravoslavac. Bio je to rijedak slučaj prelaska Dalmatina na pravoslavnu vjeroispovijest, jer su svi ostali Sirovice bili katolici.

Obitelj Sirovica se uskoro rašrtrkala po susjednim naseljima. U Palánku je u svojoj kući potkraj 18. stoljeća ostao živjeti još samo vrtlar Augustin Sirovica, dok je u Deszk preselio Ivan Sirovica, a u Szent Péter Petar Sirovica. U Donjem gradu je 1848. zabilježen Szirovicza István, te od tada možemo kazati da se definitivno dogodila asimilacija i ove obitelji.

Šajnović (SAJNOVITS)

Prezime potječe od turskog imena Šahin, Šajin, Šajno, Šaja, Šajo. Slavenizirana verzija ovog imena postalo je prezime Šajnović, odnosno u mađarskom obliku - Sajnovits. U Segedinu je u urbaru iz 1720. upisan Georgius Sajnovics, a 1727. se u osobi Julijane Šajnović pojavilo prezime u obliku Sajnav. 298 U prvoj je polovici 18. stoljeća značajna bila obitelj Sajnovics Illésa, koji je 1724. bio član communitasa i sajmeni sudac. Na istu dužnost izabran je 1725. godine, a 1736. je imenovan za glasnogovornika grada, dok je od 1738. obnašao funkciju zdravstvenog nadzornika. 299 Narečeni Ilija (Elias) Sajnovics upisan je 1723. u popis poreznih obveznika u Palánku, a iduće godine se uz njega navodi i Gyuro Sajnovics. Ilija Šajnović imao je goleme pašnjake i livade, od kojih je ostvario veći prihod nego od svog krznarskog obrta. On je bio najznačajniji član ove obitelji, a spominje se i u ispravama gradskog poglavarstva s nadnevkom 5. veljače 1741., nedugo poslije njegove smrti. Tada je zapisano: “Ovom prigodom je pročitano pismo upućeno u ime grada Siklosa, jer je grupa Fazekas Mihálya kupovala za tri forinta. Za dio ovog iznosa je pokojni SAJNOVICS ÉLIÁS prodao vina stanovnicima Siklósa.”300 

Kuću u Palánku je 1750./1751. imao Josephus Sajnovits, koji je bio čizmadija, ali se u svom vrtu bavio i zemljoradnjom te vinarstvom. U popisu iz 1760./1761. spominje se Ilija Šajnović (Sajnovics Éliás), ali poslije 1770. nestaje i njegovo ime. Zadnji spomen prezimena Šajnović u Segedinu potječe iz 1799. godine.

Šarec, Šarac (SARAC, SARECZ)

Šarec je jedna od onih dalmatinskih obitelji koje su dubokim slovima upisane u povijest Segedina. Prezime potječe od riječi šarac koja označava šarenca, ali po Živku Mandiću se ovaj termin odnosio i na lukavca, „prefriganog čovjeka”. 301

U Segedinu je prvi i ujedno najznačajniji član ove obitelji bio Đuro (Juraj, Jure) Šarac (Šarec). Prema zabilješki iz zemljišne knjige za godinu 1697. Sarac (Sáracs) György, kako je glasila mađarska verzija prezimena, je u vlasništvu imao zemljište dugačko 3 ½ i široko 2 ½ ara. 302 U istoj toj zemljišnoj knjizi se pod imenom Scharaz Gyuro spominje trgovac Dalmatin, koji je bio vlasnik nekretnine pod rednim brojem 454. Bilo je to prazno zemljište dugačko 11 te široko 3 ½ ara, a koje je komorska prefektura predala “9. rujna 1705. Rácz Sivanu, hajduku poručnika Lottosa ” 303 Kao što vidimo prezime je pisano i u ponijemčenom obliku Scharacz, naime, Dalmatini su se tijekom 18. stoljeća pomađarili, dok se jedan njihov dio ponijemčio. Tijekom istraživanja sam se osvjedočio da je i Hrvat Tutovics János senator “postao” Nijemac i prezime je pisao kao Tutovicz, kao i senator Ivan Petrić (Petrics János), koji je prezime prvo pisao u obliku Petricz, a potom Petriczky. Njegov potomak Petriczky Vilmos se ćutio Nijemcem, što je „razumljivo”, jer je oženio Njemicu, šurjak mu je bio senator Miller. Već sam spomenuo i primjer „Nijemca” Ioanesa Piskovitya. Unatoč “njemačkom” načinu pisanja prezimena, obitelj Šarac (Šarecz) je ostala dalmatinska.

Sarac György bio je imućan trgovac koji je 1713. dao skinuti drveni glavni oltar u donjogradskoj Crkvi Gospe Sniježne, pa je na njegovom mjestu podignut prekrasni pozlaćeni oltar, koji je i danas ponos donjogradske Crkve i grada Segedina. Oltar je dovršen tek 1720. poslije smrti Sarecz (Šarac) Györgya. O njegovu milodaru danom za izradbu glavnog oltara govori i oporuka sastavljena 10. siječnja 1718. godine, u kojoj se navodi da je za pozlatu velikog oltara u Crkvi Gospe Sniježne ostavio šest stotina rajnskih forinta”. 304 Već smo spomenuli tu oporuku u poglavlju o odnosima Dalmatina i franjevaca, kao što smo istaknuli i da u kripti franjevačke crkve počivaju zemni ostatci Jurja Šareca i njegove kćeri i supruge senatora Andrije Šiškovića (Siskovich Andrásné). Nije nam poznato je li ona bila Šarecovo jedino dijete, ali je u Segedinu smrću ovog imućnog Dalmatina nestalo prezime Šarac, dok ono u Baji postoji i danas.

Oltar Crkve Gospe Sniježne 303

Šimić (SIMITY, SIMICS)

Šimić je jedno od čestih hrvatskih prezimena čiju osnovu čini osobno ime Šimun, Šime. U Segedinu se ovo prezime zadržalo do danas, kao i u susjednom Deszku, ali je teško razlučiti jesu li današnji Šimići potomci Dalmatina ili su Srbi. Naime, u gradu i u prigradskim naseljima su zajedno sa Hrvatima Šimićima (mađarski se njihovo prezime piše Simics ili Simity) živjeli i Srbi Simići (mađarski se ovo prezime piše Szimity ili rjeđe Szimics). Kako su 18. stoljeću notarske poslove, osim svećenika, obavljali i službenici koji su jedva znali pisati, to su česta odstupanja u pisanju imena i prezimena, napose nisu obraćali pozornost na “sitnicu” je li nekomu prezime Šimić ili Simić. Ne samo zbog toga što su Dalmatini bili doseljenici i stranci, već i zbog toga što su za Mađare, pa i Nijemce južni Slaveni u biti bili Srbi, ili u boljem slučaju “katolički Raci”. Ova potonja odrednica je značila da su pravili određenu distinkciju između Dalmatina i Srba, ali su Bunjevce ipak doživljavali kao dio srpskog etničkog korpusa. Dalmatini su katkad u cilju izbjegavanja poistovjećivanja sa Srbima, svoje ime pisali na njemački način s “sch”, ili su se u nacionalnom smislu izjašnjavali kao Nijemci. U slučaju Šimićevih je također vidljiva ova tendencija, pa se gdjekad u ispravama može pročitati oblik Schimics ili Schimich. Unatoč ovakvom načinu pisanja prezimena Šimićevi se za razliku od Tutovića ili Petrića, nisu ponijemčili, nego pomađarili.

U Segedinu se već u prvoj polovici 18. stoljeća pojavio imućni građanin Mato Šimić (Mato Simity), kojega izvori bilježe od 1724. kao poreznog obveznika u Palánku, a 1731. je izabran za sajmenog suca (sajmenog povjerenika), a 1750. za člana magistrata. 304 Glavni izvor prihoda ostvarivao je od krznarskog obrta, ali je bio i poznati vinogradar, te kasnije trgovac (questor). Tridesetih godina 18. stoljeća je Simity Mátyás bio jedan od najbogatijih građana Segedina, pa su primjerice 1731. godine od njega veći porez među Dalmatinima platili tek senator Ivan Dianović i Pavo Lalić.

Godine 1750./1751. je u popisima upisan kao Domus Mathias Simity i tada je u njegovu vlasništvu, uz kuću, 3 vinske bačve, 13 stogova sijena, 2 i ½ radionice, popisana i 1/6 vodenog mlina te 3 vrta. Usto je i dalje obavljao i krznarski obrt. Matijin imetak je 1760. preuzeo njegov sin Josip (Josephus Simity), s tim da se on umjesto krznarskog obrta, bavio isključivo trgovinom.

Uz ime njegova sina Josipa se vezuje zabilješka u popisu osoba primljenih u građanski status 1798.-1800. godine, kada je u rubrici natio upisano Dalmatin, a potom je ta riječ prekrižena i iznad nje je dopisano Mađar.

Godine 1813. je u status građanina primljen tkalac Martinus Simich koji se izjasnio kao Mađar, premda je ime još pisao kao stranac, dok je 1848. u Donjem gradu zabilježena Simits Józsefné koja je zajedno sa sinom bila vlasnica nekretnine u ovom dijelu Segedina. U pojedinim ispravama se kasnije koristio oblik Simich, odnosno Schimits, ali je obitelj u nacionalnom smislu postala mađarska.

Portret Josipa Šiškovića 305

Šišković (SISKOVICS, SISKOVITY)

Uz obitelji Bajalić, Dugonić i Vedres, Šišković je svakako najutjecajnija segedinska dalmatinska (hrvatska) obitelj. Najznačajniji članovi ove obitelji u Segedinu bili su senator Andrija Šišković (Siskovics András) i njegov sin Josip (Siskovics József).

O podrijetlu prezimena postoji nekoliko teorija. Po jednom stajalištu prezime potječe od osobnog imena Šišmund, odnosno nadimka Šiško, dok drugi tvrde da prezime potječe od glagola šišati. Moguće je ipak, da prezime ime osnovu u turskoj riječi siskim, odnosno njegovoj hrvatskoj inačici, riječi šiško. Po potonjoj verziji bi ovo prezime bilo posprdno, kao oznaka za debelog čovjeka. 306

Obitelj Šišković stara je hrvatska obitelj podrijetlom iz Baranje. U plemićki rangsu uzdignuti u Hrvatskom saboru,a pridjevak “Almás i Gödre” dobili su zbog posjeda koji se nalazio u okolici Subotice. Prvi spomen ove obitelji u gradu na Tisi potječe iz 1702. kada su u ispravama upisana braća Siskovitz András i Lukács. Oni su od Pataki Mihálya kupili „kuću na uglu” dugačku 8 i široku 8 ari. 307 Krznarski majstor Siskovicz András je usto kupio i kuću Egyedi Mihálya dugačku 8 i široku 4 ara. 308 Njegov mlađi brat Siskovics Lukács se u ispravama prvi put spominje 1703. pod imenom Lucas Siskovich, a 1707. kao Lucas Siska, te 1708. kao Siskovich Lukács. Dne 2. lipnja 1708. je od Oláh Jánosa kupio zemljište dugačko 27 i široko 3 ara, koje je 3. travnja 1710. za 150 forinta prodao Srbinu Krszta Gyurki. 309

Godine 1717.je senator Siskovics András (senatorsku čast je obnašao od 1712.) često bio subjektom rasprava u gradskom vijeću jer u pitanju prava koja su pripadali gradu nije zastupao gradska stajališta. U sporu između segedinske župe i čanadskog biskupa Siskovics je bio protiv interesa grada, u što se uvjerio i osobni tajnik ostrogonskog nadbiskupa. Na sjednici magistrataodržanoj 25. svibnja “raspravljano je pitanje senatora Siskovitty Andrása koji je izazvao svađu, jer je djelovao protiv interesa grada. Među inim i protiv prava patrona koja su pripadala gradu”, 310 kao i zbog toga što je surađivao s csanádskim biskupom. Poslije rasprave gradsko vijeće je donijelo sljedeću odluku: “Budući da iz svih Circumstantia (okolnosti) i indicija proizlazi da je Consenator (susenator) Siskovitty András i pored naše volje i želje, sudjelovao u amandatiu (izručenju) i optužbi protiv našeg župnika i jus Patronusa, te u drugim stvarima na štetu grada, odnosno protiv njegove slobode, te je odao gradske tajne i time nanio štetu i trošak Segedinu, to se narečeni Siskovitty András suspendira od funkcije u Vijeću ad mentem etiam Privilegorum (i u cilju zaštite povlastica).”311

Tri mjeseca kasnije je magistrat s nadnevkom 25. kolovoza 1717. raspravljao “u stvari senatora Siskovitty Andrása, koji je pozivao na pobunu protiv gradskog vijeća te je na štetu gradskih privilegija surađivao s Kumanima, pa je stoga vijeće odlučilo da ga isključi iz službe i iz senatorskog tijela sve dok se ne otkloni nepravda koju je izazvao.”312

Siskovics András se 1718. priključio Nijemcima te se i sam izjasnio kao Nijemac. 313 Bio je krznar, ali se uz poljodjelstvo bavio i trgovinom, kao questor, te je pozajmljivao novac uz kamate. Godine 1724. je imao kuću, vinograd, 12 krava, 22 konja i jednog slugu. Premda su ga mnogi optuživali kako nije lojalan gradu, ipak je 1731. opet izabran za senatora. Umro je 1740., a te iste godine je pred gradskim vijećem proglašena i njegova oporuka.

U Gornjem gradu je živio Siskovics Pál koji je 1740. posjedovao kuću u tom dijelu grada, dok su Šiškovići u Palánku imali obiteljsku kuću u kojoj je, primjerice 1777./1778. stanovao Dalmatin čizmar Paulus Mihalovics. Ta kuća se nalazila u ulici Kereszt (danas Somogyi) na broju 76 (današnji kućni broj je 6) 314 i u njoj je 2. srpnja1719. rođen poznati vojskovođa Josip Šišković. Bio je sin senatora Andrije Šiškovića i Marije Šarec (Šarac, Šarač), kćeri bogatog Dalmatina Jure (Đure) Šareca.Josip Šišković se kao 19-godišnjak dragovoljno uključio u Hallerovu pukovniju pješaštva (31. Mađarska pješačka pukovnija). Segedin je, naime, oslobađajući se obveze ustanka, tada poslao 48 vitezova, stanovnika grada u tu postrojbu, te ih je grad opremio i naoružao na vlastiti trošak. Šišković je kao obrazovan i naočit mladić već 1742. postao kapetan. Istaknuvši se na bojnom polju 1750. je postao pukovnik, a 1753. je premješten u pukovniju koja je nosila ime nadvojvode Karla. Dne 15. ožujka 1756. dobio je naslov baruna. Uz pomoć velikog broja Segedinaca koji su služili u njegovoj pukovniji, u sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.) je kod Kolina 1757. ostvario sjajnu pobjedu protiv pruske vojske koju je predvodio sam Friedrich Veliki. Poslije boja je promaknut u čin generala, te je dobio viteški križ Marije Terezije. Slijedeće godine se kod Darmstadta, te 1759. kod Maxena, ponovno istaknuo na bojnom polju. Iste te 1759. godine se oženio za barunicu Barbaru Haruckern, ali potomaka nisu imali. 315 Godine 1763. imenovan je za člana Dvorskog ratnog vijeća, a 7. siječnja 1764. je zapovijedao austrijskom vojskom koja je napala Madéfalvu i tamo izvršila pokolj Sekeljaca. 316 Nakon mira u Hubertsburgu promaknut je u čin podmaršala, a 1767. je postao maršal i glavni nadzornik Banatske vojne krajine. Kasnije je imenovan za glavnog vojnog zapovjednika u Galiciji i Češkoj. Grofovski naslov je primio 1775., a umro je 18. prosinca 1783. u Pragu. Rođaci Josipa Šiškovića u pobočnoj liniji su Siskovichi iz Bačke i Baranje”. 317

Uz Adama Bajalića, Josip Šišković je drugi Segedinac, potomak dalmatinskih doseljenika, koji je ostvario značajnu vojničku karijeru.

Grb obitelji Šišković 318

Tombac (TOMBÁCZ, TOMBÁCS)319

Prezime Tombácz se u Mađarskoj spominje samo u Segedinu i okolnima naseljima (u Szőregu) gdje je ova obitelj je danas vrlo brojna. Živko Mandić drži da bi ovo prezime moglo potjecati od naziva za stanovnika naselja Tomba koje se nalazi nedaleko Gornjeg Brgata kraj Dubrovnika. 320 Postoji i mišljenje da bi prezime moglo potjecati i od mjesta Tompa na mađarskoj granici s Vojvodinom, pa bi stanovnik Tompe bio Tompac ili Tombac.

Tijekom istraživanja dugo sam dvojio je li obitelj Tombácz hrvatskoga podrijetla. Unatoč tvrdnji nekih članova ove obitelji da je riječ o „čisto mađarskom” prezimenu, sasvim je razvidno da je ono slavenskog podrijetla, premda u Segedinu već 300 godina egzistira, a članovi ove obitelji su duže od 200 godina etnički Mađari. Međutim, kao što je stanovnik Vukovara Vukovarac, Segedina Szegedinac, tako bi i stanovnik mjesta Tomba mogao biti Tombácz, pa u tom pogledu dijelim mišljenje Živka Mandića da je obitelj Tombácz hrvatskoga podrijetla.

Uz prezime Sirovica, ovo je jedino dalmatinsko prezime koje ne samo da je sačuvano u Segedinu, nego se znatno raširilo i po okolnim naseljima. Članovi ove obitelji su se u 19. stoljeću bez izuzetka izjašnjavali kao Mađari.

Prvi poznati član ove obitelji bio je Demeter Tombácz s kojim se u izvorima susrećemo 1739. godine. Za razliku od drugih Dalmatina, pripadnici obitelji Tombac nisu se nastanili u Palánku nego u Donjem gradu i Gornjem gradu, iz čega proizlazi da je proces njihove asimilacije tekao znatno brže nego kod drugih dalmatinskih obitelji koje su živjele u okruženju svojih sunarodnjaka, uglavnom u Palánku. U popisu poreznih obveznika iz 1732./1733. u Donjem gradu su spomenuta imena: Petrus Tombácz i Gaspar B. Tombácz, a u Gornjem gradu Michael Tombácz. Bili su poznati stočari, pa su njihova imena česta u popisima vlasnika stoke. Tako je 1720.–1730. zabilježeno da Tombácz Mihály ima 3 starije te 2 jednogodišnje krave, 1 starijeg i 1 jednogodišnjeg bika, odnosno 4 para volova, Tombácz Ferenc 4 starije i 3 jednogodišnje krave, 1 starijeg te 1 jednogodišnjeg bika i 4 para volova, Tombácz András 3 starije i 2 jednogodišnje krave, 1 starijeg i 1 jednogodišnjeg bika i 4 para volova, te konačno Tombácz Mártony 3 starije krave, 1 ždrijebe i 4 para volova. Prema popisu iz 1808./1809. vrlo imućan građanin je bio vrtlar Tombácz Gáspár, koji je imao 2 konja za vuču, 2 vola, 2 krave, 100 snopova trske, jednog radnika, te tri sluge.

István Vedres 321

Vedreš (VEDRIĆ, VEDRES, VÖDRITS, VŐDRŐS)

Uz Andriju Dugonića Stjepan Vedreš je najznačajniji i najpoznatiji Hrvat u povijesti Segedina. Naime, obitelj Vedreš je podrijetlom bila hrvatska, ali se zbog nacionalne srodnosti s Dalmatinima uključila u ovu zajednicu. Izvorno prezime im je bilo Vedrić, ali se već Jure Vedrić, utemeljitelj segedinske grane ove obitelji izjašnjavao kao Vedres György. Prezime potječe od riječi vedro, ili od izraza vedrik (čistina kraj potoka) odnosno vedriti.

Narečeni Vedres György se u Segedin doselio kao 25-godišnjak 1760.godine. 322 Bio je krznarski krojač te kasnije cehovski majstor. Nakon četiri godine provedene u gradu bio je primljen je u red stanovnika s građanskim pravom te se 1764. oženio s Mađaricom, Segedinkom Sáry Rozáliom. U tom su braku rođena djeca István (Stjepan) i Pál (Pavao). Jure Vedrić je bio vrlo sposoban čovjek, pa se brzo obogatio. Godine 1765./1766. imao je kuću u Gornjem gradu, tri svinje i pet vinskih bačava, a u popisu je zabilježen kao Georg Vedris. Sljedeće godine je upisan kao Georgius Vödrös (Vődrős), a broj svinja u njegovu vlasništvu se već popeo na 15. Deset godina kasnije (1777./1778.) građanin Georgius Vödrics imao je još i slugu te jednog radnika, kuću, te dva vodena mlina u suvlasništvu, jednu vinsku prešu i 15 vinskih bačava. Jure Vedrić je 1793. bio arendator koji je godišnje od zakupa prikupio 630 forinta. Umro je 1797.

Njegov sin István Vedres rodio se 22. rujna 1765. u Segedinu, gdje je i završio gimnaziju kod Piarista. Studirao je u Pešti na Institutum Geometricumu gdje je 1786. stekao inženjersku diplomu i zvanje geometra te se potom vratio u rodni grad i zaposlio se u Poglavarstvu kao mjernik. Godine 1809. postao je ovlašteni zemljišni mjernik grada Segedina. Pripremio je građevinski nacrt Crkve Svetog Roka (Szent Rókus Templom) 1821. godine te je izradio nacrt pučke škole u Rókusu, odnosno svečani zastor za kazališnu dvoranu. Godine 1826. njegova obitelj je uzdignuta u plemićki rang a Vedres je po posjedima koji su se nalazili u Varasányu, dobio pridjevak „de Varasányi”. Naselje Vedresháza prozvano je po njemu. Bio je glavni inženjer grada Segedina, pisac, sudac Županijskog suda županije Csongrád. Napisao je dramski tekst o povijesti Segedina, skrbio se za zidanje zgrade kazališta (dotad je kazalište bilo u drvenoj kući, što je zbog čestih požara značilo latentnu opasnost), borio se za prvenstvo mađarskog jezika u odnosu na tada još službeni latinski. Bavio se regulacijom tijeka rijeke Tise, pitanjem kanala Dunav-Tisa, u Mađarskoj je on bio prvi koji je šumom povezao segedinski pijesak te je omogućio zasađivanje novih kultura u dotad bezvrijednim pustarama. Mnogostranost ovog znamenitog segedinskog Hrvata posvjedočuje i činjenica da je pored opisanog, bio jedan od začetnika na poslovima uređivanja grada. Dao je podići drveni most koji je povezivao močvarno područje Novog Segedina sa Szőregom, te je pokrenuo robnu razmjenu između područja preko Tise i područja oko Temeša, zahvaljujući čemu je Segedin postao gospodarsko središte cijele regije. István Vedres je na svom gospodarstvu u Vedresházi sagradio spremišta za žitarice s gornjim otvorima i na taj način je utjecao na tehniku spremanja žitarica na cijelom području duž rijeke Tise. Glede njegovih spisateljskih uradaka treba spomenuti da su oni poslužili kao temelji za kasnija etnografska istraživanja, zahvaljujući bogatstvu podataka koje je Vedres u njima ostavio za buduće naraštaje. 323 Umro je u rodnom gradu 4. studenog 1830. Njegov sin János Vedres bio je sudac Županijskog suda Csongrád ske županije te senator u Segedinu.

Po Istvánu Vedresu je nazvana srednja građevinska škola i ulica u Novom Segedinu, a njegovo poprsje nalazi se u segedinskom Panteonu na trgu uz katedralu.

Vetro (VETRÓ, VITRO)

Uz obitelji Sirovica i Tombácz ovo je još jedna segedinska obitelj, koja je i danas vrlo brojna u gradu, ali je za mnoge prijeporno njezino hrvatsko podrijetlo. Prema kazivanju Živka Mandića, on je prigodom ispitivanja na terenu, u Deszku (osamdesetih godina 20. stoljeća) od tamošnjih starijih kazivača dobio potvrdu svojim pretpostavkama da je riječ o bunjevačkoj obitelji. Izvorno je prezime bilo Vitro, a osnova mu je u osobnom imenu Viktor, odnosno njegovoj inačici imenu Vitor. 324 Spominje se već u prvom izvatku iz matičnih knjiga 1663. godine, 325 1682. izvori bilježe ime Paulus Vétro, 1694. isto to ime pišu kao Paulus Vetro, dok se 1721. opet susrećemo s oblikom Vitro (Sara Vitro). Ipak je najčešća verzija Vetró. Poslije 1852. obitelj je živjela isključivo u Deszku, da bi se u 20. stoljeću članovi ove obitelji opet u velikom broju nastanili u Segedinu.

U 18. stoljeću su se članovi obitelji nastanili u sva tri dijela grada: u Palánku, u Gornjem gradu i Donjem gradu. U listopadu 1706. Vetró Péter i njegov zet Nikola su od gradske prefekture za 30 forinta kupili 8 ari dugačku i 6 ari široku zgradu krčme mjesne mađarske vojne postrojbe. Kada su 1704. mađarski vojnici pobjegli iprebjegli k kurucima, podrum se urušio. Zbog toga su zemljište i kućicu na njemu uskoro (1707.) prodali Dalmatinima Grgi i Matiji Kaiću (Kaity Gergő i Mátyás).

U popisu poreznih obveznika iz 1724. u Palánku je upisan Vetro Miska, u Gornjem gradu Vetro Mátyás, a u Donjem gradu Vetro Ferenc, István i Mátyás. U popisu poreznih obveznika za godinu 1724.–1734. nalazimo imena Franciscusa i Stephanusa Vetroa, obojica su porez plaćala zbog vinograda, a Vetro Ferenc je imao i dvije krave te dva konja. Iz popisa je razvidno da je riječ o obitelji doseljenika (hospes), te se njezini pojedini članovi u status građana primljeni u drugoj polovici 18. stoljeća. Ivan, Nicolaus, Stephanus, Georgius i Ioanes Vetro tada su postali stanovnici Segedina s građanskim pravom.

U Gornjem gradu su 1777./1778. popisana osmorica članova obitelji Vetro (Vetró): Franciscus, Georgius, Antonius, Mathias, Nicolaus, Mathias, Stephanus i Ioannes Vetro. Pored njih spominje se i još jedna kuća Franciscusa Vetroa u kojoj je stanovao Mathias Vetro, tada jedini član obitelji koji nije imao svoju kuću.

Godine 1848. u Gornjem gradu je popisano pet obitelji Vetro koje su imale ukupno 42 člana, a ovi su živjeli i u Palánku i u Donjem gradu.

Vidić (VIDICS)

Osnovu prezimena Vidić, koje postoji i kod Srba, čini osobno ime Vid (latinski Vitus). Martinus Vidics prvi je predstavnik ove dalmatinske obitelji u Segedinu, čije ime se spominje od 1694. U Palánku je ova obitelj imala bitnu ulogu tijekom 18. stoljeća, napose Mathias Vidics, koji je 1750./1751. imao kuću i brijačku radionicu, a od 1752./1753. je umjesto brijačkog obrta radio kao liječnik-kirurg, te je držao dvije radionice u Palánku. Od 1773. se u popisima u Palánku upisan Dom Matije Vidića (D. Mathias Vidics). Narečeni Matija Vidić (Vidics Mátyás) bio je čizmar i po svemu sudeći sin brijača Mathiasa Vidića, imao je dvije kuće, te dvije radionice. Njegov je pak sin (vjerojatno) bio krojač Vidits Mátyás koji je 1808./1809. imao jednog zaposlenika.

Vuković (VUKOVICS)

Premda je prezime Vuković koje potječe od riječi vuk, rašireno među Srbima i Crnogorcima, ipak je ono bilo poznato u Zadru još od 1129. godine. Slična su prezimena Vuk, Vukić itd. 326 Godine 1694. zabilježen je prvi Vuković među segedinskim Dalmatinima. U popisu iz 1736. u Segedinu bilježimo skraćenu, po nekima mađariziranu verziju ovog prezimena u obliku Vukov, koji je i danas čest, primjerice u subotičkih Bunjevaca. Iste godine je u popisu poreznih obveznika upisan Jancsika Vukov, koji se 1744. pod imenom Janko Vukov spominje kao stanovnik Deszka, a u istom je naselju zabilježeno i izvorno prezime u osobi Mihajla Vukovicsa. 327

U Palánku je 1750./1751. prvi put upisan Josip Vuković (Josephus Vukovics). Ovaj krznar koji je posjedovao kuću, vrt, radionicu, dva konja, dvije vinske bačve te 60 stogova sijena, uskoro je postao jedan od najutjecajnijih stanovnika grada. Bavio se stočarstvom te je već 1753./1754. uz kuću, vrt i radionicu imao i 33 krave, 3 konja te 20 stogova sijena. Zadnji put se spominje u popisu poreznih obveznika iz 1769./1770. Godine 1834. nalazimo proizvođača licitarskih srdaca Vukovics Józsefa u popisu civilnih vojnih obveznika u Palánku. Poslije njega se ovo prezime više ne spominje, ali skraćena verzija Vukov je postojala do 1884. kada se u osobi Vukov Károlya u Segedinu spominje zadnji član ove obitelji. 328

Zagoričanin (ZAGORICSANIN, ZAGORICSICS)

Ova obitelj je u Segedinu živjela oko četiri desetljeća tijekom 18. stoljeća. Izvorni oblik prezimena bio je Zagoričanin (Zagoricsanin), a potječe od imena sela Zagorci, pored Sinja u Dalmaciji. 329 Poznate su i verzije Zagoricsics, te Zagoricsány.

U Segedinu se prezime prvi pu spominje 1711. Naime, 6. rujna te godine je Zagovicsanin (sic!) Palko za 110 forinta kupio od Srbina krznara Szűcs Wesselina (sic!) trgovinu dugačku 9 ¾ i široku 3 ara, koja se nalazila “sučelice kući Barbel Istvána”. 330 Narečeni Pavo Zagoričanin (Zagoricsanin Pavo, Paulus, Palko, Pál) je od 1719. imao status građanina. Godine 1720. je u popisu stanovništva upisan kao Pavo Zágorcsány, 1724. je izabran za člana vanjskog vijeća, 1733. pak za člana communitasa. Te je iste godine umro, a na njegovo je mjesto izabran Srbin Nikola Danilović. 331

Pavo Zagoričić je bio krojač, trgovac i vinogradar, te kao takav jedan od najimućnijih Dalmatina u gradu. Porez koji je platio 1723.bio je istovjetan onomu koji je platio Mihael Bajalić. Poslije 1733. u Palánku je živio Pauli Zagorics, ali njegovo imovinsko stanje ni približno nije bilo takvo kao njegova prethodnika. Vjerojatno je bio blizak rođak Pave Zagoričana, jer ga se u popisima već 1736. spominje kao udovca, pa ne bi bilo logično tvrditi da je bio sin Pave Zagoričanina.

Sin Pave Zagoričanina mogao je biti Anton Zagoricsics, koji se u popisima spominje od 1750./1751. Pretpostavku da je bio sin Pave Zagoričana zasnivam na činjenici da je uz kuću imao i radionicu u kojoj se bavio obrtom (nema podataka o tomu kojim), ali i da je bio trgovac. Ovaj popis poreznih obveznika iz 1750./1751. je zadnji spomen obitelji Zagoricsics (Zagoricsanin).

Inače je u Donjem gradu 1731. kao porezni obveznik upisan Živko Zagoričić (Zagoricsics Sivko).

Ovdje predočene segedinske dalmatinske (bunjevačke) obitelji predstavljaju tek manji dio brojne hrvatske zajednice koja je živjela u gradu od 17. do 19. stoljeća. U ovoj knjizi su posebno predstavljene samo one među njima koje su imale bitnu ulogu u životu grada ili su kroz dulje vremensko razdoblje živjele u Segedinu.

Rad na proučavanju segedinskih obitelji znatno su mi olakšali rezultati terenskih ispitivanja Živka Mandića, koji je obradio opsežan materijal s oko 3500 bunjevačkih imena i prezimena. Na temelju toga mogu ustvrditi da su u Segedinu postojala 492 bunjevačka prezimena, što predstavlja 18,55% od ukupnog broja bunjevačkih prezimena u Mađarskoj. U današnjoj segedinskoj četvrti Szőregu (Sirig) živjeli su članovi 39 (1,47%) bunjevačkih obitelji, a u Deszku je postojalo 21 (0,79%) bunjevačko prezime. Prema istraživanjima Živka Mandića Segedin je na razini države Mađarske bio drugi grad po brojnosti bunjevačkih prezimena, samo je u “glavnom gradu mađarskih Bunjevaca”, u Baji, zabilježen veći broj ovakvih prezimena, čak 63,44%.

Pozivajući se opetovano na njegova istraživanja, možemo kazati da je zabilježeno 183 prezimena koja su postojala samo u Segedinu. Takva tipično segedinska bunjevačka prezimenasu primjerice Babajić, Dabić, Evetić, Fabić, Ganjović, Halaburić (Alaburić), Iglica, Jajić, Kajgana (Gajgonya), Mandarić. Šest prezimena je postojalo samo u Segedinu i Szőregu (primjerice Bunjevac, Dobrić, Kaldović), 52 prezimena su se pak pojavila u samo dva mjesta, u Segedinu i Baji, (primjerice Andrijević, Bajković, Čavić, Dankić, Đipanović, Ferencović, Gulić, Katičić, Lipović, Modrić). Ovo je potvrda zajedničkog podrijetla Dalmatina iz oba ova grada, a ovu činjenicu još više podupire podatak da se čak 309 (ili 62,80%) segedinskih dalmatinskih prezimena pojavljuje i u drugim mađarskim naseljima s brojnim bunjevačkim pučanstvom.

Najčešće dalmatinsko (bunjevačko) prezime u Mađarskoj je Poljaković koje se pojavljuje u 24 naselja. Slijedi prezime Lovrić koje se javlja u 18 naselja, uključujući i Segedin, a zatim prezimena Horvat, Šimić i Pančić. Samo ovo potonje nije u ispitivanom razdoblju zabilježeno u Segedinu. 332

Fusnote:

192 Izvor: http://www.bibl.u-szeged.hu/szeged/photo_old/varosh2.jpg

193 U Međimurju se svaki četvrti stanovnik preziva Horvat.

194 Akademik Petar Šimunović je u svom uratku „Hrvatska u prezimenima” u Hrvatskoj zabilježio 114.643 prezimena, među kojima 22.225 Horvata, 15.835 Kovačevića, 13.150 Babića i 11.617 Marića.

195 Za razliku od pravoslavaca koji u prezimenu zadržavaju očevo ime koje se umeće između imena i prezimena, dakle na drugo mjesto u imenskoj formuli (Petar Petrović Njegoš, Vuk Stefanović Karadžić, Vladimir Vladimirovič Putyin), toga u Hrvata nema. No ako se ipak imenu i prezimenu, radi točnije identifikacije doda očev, ženin, muževljev, mjesni ili koji drugi pridjevak, onda se taj dodatak u Hrvata piše na trećem mjestu u imenskoj formuli: Rikard Katalinić Jeretov, Viktor Car Emin, Marko Marulić Splićanin, Nikola Šubić Zrinski, Juraj Matijev Dalmatinac, Julius Clovio Croata) itd.

196 Hrvati su pojedine imena (Ivan, Josip, Mihovil, Dimitar) preuzeli iz grčkoga jezika, a veliku većinu iz latinskoga (Izrael, Jeruzalem, Betlehem, Barbara, Gabrijel, Eufemija i td.). Za Hrvate su bila karakteristična osobna imena: Benedikt, Dominik, Donat, Klement, Lovro, Mavro, Valentin, Martin, Urban, Alfonso, Bernardo, Bruno, Florio, Nola, Oliva, Oršula, Paško, Renata, Rendo, Roman, Ventura, Roland, Agneza, Franciska, Konstanca, Leonora, Adalbert, Marta, Herman, Karlo, Leopold, Vilim ili pak Ilona, Katalin, Kelemen, Ferenc, István.

197 Pretežni dio južnoslavenskih prezimena završava dodavanjem sufiksa -ić, -ović/-ević, inić. Kod Makedonaca se dodaje sufiks -ski, o(v)ski/-e(v)ski, -i(n)ski, kod Bugara -ov/-ev/ i –in, kod Čeha –ak, kod Poljaka – ()icz, -()ski, kod Rusa -ev, -in i -ovo, -ago, kod Ukrajinaca -uk,-iuk, u engleskom -son, -ton, -s (Wilson, Charlton, Jenkins), u mađarskom -ffi (pl. Lackffy, kao prijevod prezimena Lacković), u arapskom Ibn (Ibn Saud), u hebrejskom Ben (Ben Hur, Ben Gurion), u gruzijskom -shvili (pl. Džugashvili). Islanđani predstavljaju izuzetak po tomu što pri pravljenju prezimena koriste sufiks - dottir („kći”).

198 ĐurĐević, Stevan: Srbi u Segedinu. Otisak is Spomenika CVlll. knjiga 10. Odelenje društvenih nauka Srpske akademije nauka. Beograd, 1960. 126. p.

199 Živko Mandić n. dj. 393., 402., 411. p.

200 HEKA, László: A szegedi dalmaták, Szeged, 2000., 96. p.

201 HEKA, LADISLAV: Hrvatsko-Mađarski povijesni kalendar, Croatica, Budimpešta, 2001., 123-125. p.; Usp. HEKA, LADISLAV: 110. obljetnica smrti „najvećeg Bunjevca” Ivana Antunovića. Hrvatski Kalendar, Budimpešta, 1998.

202 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc n. dj. 85. (Pag. 31. Br. 135.).

203 Živko Mandić n. dj. 48. p.

204 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc n. dj. 87. (Pag. 34. Br. 149.)

205 Županijski arhiv Csongrádske županije (skraćeno: CsML), Zapisnici segedinskog gradskog vijeća (u daljnjem tekstu skraćeno: SzVT Tü. jkv.) 3. knjiga. 23. listopada 1737., 317. str

206 Reizner, János: Szeged története III. 103. p.

207 HEKA, LADI SLAV: Bajalić, Adam. Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. (Knj. 2. B-Baž). Hrvatsko akademsko društvo. Subotica, 2004. 45-46. p. Izvori nisu jedinstveni glede godine smrti Adama Bajalića. Uglavnom se spominju tri godine: 1800., 1805. i 1830. Birajući među izvorima opredijelio sam se za spomenuti datum, premda mađarski leksikon Pallas navodi 5. lipnja 1805. kao nadnevak njegove smrti, a János Reizner n. dj. III. köt. 104. p., pak pozivajući se na uradak HIRTENFELD: Der militär. Maria-Theresien-Orden. Wien, 1857. I. k. 206. p. kao datum smrti navodi 30. lipnja 1830. Na njegovu tragu mnogi segedinski autori prihvaćaju ovaj potonji nadnevak.

208 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga. 13. svibnja 1733., 185. str. 1. točka.

209 S vanjske strane ostataka crkvenog tornja Svetog Demetra koji potječe iz 13. stoljeća na njegovoj desnoj strani uklesan je uz grb obitelji Bajalić (barun Bajalich) i slijedeći tekst: d. o. m. egregiis. eliae. baialich. avo. svo. aetatis. svae lxxvi. et. a cathae matri. carissimae. aetatis. svae lxxxvii. szegedinie. vivis. erreptis. antonivs. ada­mus et ioannes. baialich de baiaházi. nepotes. filiique. piissimi. ob praeclaram in regem fi­dem belli­camqve. virtutem. liberi. barones. creati. aeternum. hoc. amoriset. moeroris. mo­numentum. posuerunt. mdcclxxxiii. cancus. coloc. v. colinus centurio.

210 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga 23. svibnja 1732. 121. str.

211 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga 4. svibnja 1735. 258. str.

212 CsML, SzVT Tü. jkv. 5. knjiga, 29. siječnja 1748. 7. str

213 Izvor: http://flickr.com/photos/kjano/73866865/

214 Živko Mandić n. dj. 57.

215 Ibid.

216 CsML, SzVT Tü. jkv. 6. knjiga 78. str.

217 Živko Mandić n. dj. 357. p.

218 Živko Mandić n. dj. 331., 355. p.

219 Reizner, János (Könyves J.): Tisztújítások a múlt század első felében, Szegedi Napló, 82. broj, 23. ožujka 1890., 5. Usp. Ruszoly, József n. dj. 3. p.

220 Ruszoly, József n. dj. 4. p.

221 Reizner, János (Könyves J.) n. dj. 83. broj. 2., 3. p.

222 Ruszoly, József n. dj. 24. p.

223 Ibid.

224 CsML, SzVT Tü. jkv. 2. knjiga 199. str.

225 Ibid. 422. str.

226 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga 23. str. 8. točka.

227 Ibid. 23. svibnja 1732. 4. točka.

228 Ibid. 17. listopada 1733., 207. str., 1. točka.

229 Ibid. 145. str.

230 CsML, SzVT Tü. jkv. 5. knjiga 177. str.

231 CsML, SzVT Tü. jkv. 6. knjiga 9. str.

232 Ibid. 77. str.

233 Ruszoly, József n. dj. 24., Blazovich, László: A városi bírótól a polgármesterig. Elsők az egyen­lők között, Szeged (casopis), 1995. br. 1. (siječanj), 15. p.

234 Živko Mandić n. dj. 379. p.

235 Izvor: http://www.csongrad-megye.hu/hfm/pages/pages/details/94.html

236 Péter László: Szőregi délutánok, 210. p.

237 Ibid. 216. p.

238 Vidi HEKA, LADISLAV: Dugonić, Andrija. In. Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. (Knj. 6. D). Hrvatsko akademsko društvo. Subotica, 2006. 72-74. p.

239 O tome vidi: Heka László: Horvát alkotmány- és jogtörténet. I. rész, 1848-ig. JATEPress, Szeged. 2000.; Heka László: A magyar-horvát államközösség alkotmány - és jogtörténete. Bába Kiadó, Szeged, 2004.; Heka László: Horvátország alkotmány- és jogtörténete II. rész (1848–1918). JATEPress, Szeged, 2004.; Heka, Ladislav: Hrvatsko-Ugarska nagodba u zrcalu tiska. In: Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991) vol. 28. br. 2. str. 897-1440. Rijeka, 2007. pp. 931-971.; Heka, Ladislav: Hrvatsko-ugarski odnosi od srednjega vijeka do Nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanje Slavonije, Scrinia Slavonica (Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Hrvatskog instituta za povijest. Svezak 8. (2008). Slavonski Brod, pp. 152-173.

240 Szeged Város Tanácsainak Irataiból VI. knjiga, str. 53.

241 Ibid.

242 Ibid, sjednica od 28. travnja 1758., str. 591.

243 Izvor: http://www.bibl.u-szeged.hu/szeged/photo_old/varosh2.jpg

244 Glede pisanja prezimena sa završetkom na –i, ili y, treba spomenuti da je uobičajeno da su prezimena s završetkom na – y obično plemićkoga podrijetla, za razliku od onih koja završavaju s – i.

245 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga. 140. str.

246 Živko Mandić n. dj. 356. p.

247 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc n. dj. 70. (Pag. 5. br. 33.) 

248 Reizner, János (Könyve,s J.) n. dj. Szegedi Napló, 1890. br. 82. 6. str. (23. ožujka 1890.).

249 Reizner, János: Szeged története III. Szeged, 1900. 456. p.

250 Izvor: http://www.tourinform.pestmegye.hu/?o=keptar

251 Ivan Grašalković (Ürmény, slovački Mojmírovce, ranije Urmin, oko 1656 – 1716) rodio se u braku Stjepana Grašalkovića (Graschakovith István) i Erzsébet Raymannus. Nakon što su mu umrli roditelji (1680. otac i 1682. majka), oko 1700. ga je posinio János Bottyán, kasnije jedan od legendarnih vojnih zapovjednika i najistaknutijih generala među kurucima Imre Thökölyja, kojima je i sam pripadao. U braku s Zsuzsannom Egresdy (1666.–1724.) rodilo im se četvero djece, među kojima je sin jedinac bio Antun Grašalković.

252 Antun Grašalković (Grassalkovich Antal, Ürmény, 6. ožujka 1694 – Gödöllő, 1. prosinca 1771.) je nakon školovanja u piarističkoj gimnaziji u Nyitri (izuzev jedne godine provedene u isusovačkoj gimnaziji u Trnavi) 1715. položio odvjetnički ispit te ga je već sljedeće godine Mađarska dvorska kamara imenovala za odvjetnika u Budimu. Tri put se ženio, ali su mu sva djeca rođena u drugome braku s Kristinom Klobušicky (Krisztina Klobusiczky, 1712-1738) sklopljenom u Prešovu (mađarski Eperjes) 1731. godine. U Pešti su rođeni Franciska (1732.), Antun (1734.), Ana Marija (1736.), Ignac (1737., umro je sljedeće godine) i Terezija Ilona (1738.), dok je u međuvremenu u Beču 1735. rođena Klara. Nakon što mu je druga supruga 1738. umrla dugo je ostao udovac, sve dok u Pešti 1752. nije oženio stariju sestru svoje preminule supruge, barunicu Tereziju Klobusiczky (1709-1781).

253 KukuljeviĆ, Ivan: Hrvati za nasljednog rata, Rad, Zagreb, XXXVIII. 1877. 79–177., Margalits, Ede: Horvát történelmi repertorium I. Budimpešta, 1900. 471.

254 Antun Grašalković (Pešta 24. kolovoza 1734. – Beč, 6. svibnja 1794.) rođen je kao drugo dijete u braku između grofa Antuna Grašalkovića i Kristine Klobušicky na imanju u Gödöllőu. Uglavnom je živio u Beču, gdje se i oženio 1758. s groficom Marijom Anom Esterházy (Esterházy Mária Anna). U tom su braku rođena djeca: Antun (1759-1766), Marija Ana (1760-1815), Terezija (1761-?), Otilija (1764-1810), Ivan (János, 1765-?), Elizabeta (1767-1823), Nikola (Miklós, 1768-?) te Antun (1771-1841). U Beču si je dao sagraditi dvorac, a financirao je i podizanje prvog zidanog kazališta u Mađarskoj, jedno od triju originalnih baroknih kazališta s kulisama u Europi. Jedna od najpoznatijih građevina koja je ostala iza njega je reprezentativna palača u Požunu sagrađena 1760. (poznatija kao Grasalkovićeva palača, slovački: Grasalkovičov palác) koja danas služi kao rezidencija predsjednika Slovačke. Palača je bila središte baroknog glazbenog života u Požunu i u njoj je Joseph Haydn održavao mnoge od svojih brojnih premijera. Naime, grof Grasalković je imao svoj orkestar, a osim toga mu je Haydna često preporučivao njegov prijatelj, grof Esterhazy, kojemu je Haydn bio omiljeni skladatelj.

255 Knez Antun Grašalković (Grassalkovich Antal, Požun, 12. rujna 1771. – Gödöllő, 9. rujna 1841.) rodio se u braku kneza Antuna Grašalkovića i Marije Ane Esterházy. Kako je njegov brat Antun umro u dobi od sedam godina, to je on dobio njegovo ime te naslov kneza koji je inače pripadao sinu prvorođencu. Godine 1793. se oženio s kneginjom Leopoldinom Esterházy, ali nisu imali djece, pa je s njime izumrla muška grana obitelji Grašalković.

256 Vidi HEKA, LADISLAV: Grašalković, plemićka porodica. In. Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. (Knj. 8. G). Hrvatsko akademsko društvo. Subotica, 2008. 53-56. p.

257 „Ita dictus a Ludass praedio, in quo tempore disturbis Turcicis natus erat, alias de domo Guganovics oriundus.”

258 Vidi KALAPIS, ZOLTÁN: Életrajzi kalauz II. sv. Forum, Novi Sad, 2003. 236.; Usp. BARA, MARIO: Guganović, Jerko. Knj. 8. G. Leksikon podunavskih Hrvata-Bunjevaca i Šokaca. Hrvatsko akademsko društvo. Subotica, 2008. 71.

259 Vidi SZLUHA, MÁRTON: Bács-Bodrog vármegye nemes családjai.Bp. 2002

260 Segedin je bio podijeljen u tri okruga, dakle imao je tri zastupnika u Ugarskom saboru.

261 Vidi MIKLÓS, PÉTER: Ivánkovits János rozsnyói püspök szegedi évei. Magyar Egyháztörténeti Vázlatok, 2001. br. 3-4. 121-146. p.

262 HABERMANN, GUSZTÁV: Személyi adattár a szegedi polgár családok történetéhez, Tanulmányok Csongrád megye történetéből XIX., Szeged, 1992. 122–123. p.

263 Izvor: http://lexikon.katolikus.hu/LINKEK/LINKIIII/32IVACS.HTML

264 Živko Mandić n. dj. 140. p.

265 Živko Mandić n. dj. 155. p.

266 Ibid.

267 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga, 254. str.

268 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga, 254. str.

269 Ibid. 347. str.

270 CsML, SzVT Tü. jkv. 5. knjiga, 79. str.

271 Ibid. 422. str.

272 Živko Mandić n. dj. 156.

273 Živko Mandić n. dj. 161

274 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga. 5. srpnja 1740., 510. str.

274 CsML, SzVT Tü. jkv. 6. knjiga 594. str.

275 Ibid. 383. str.

276 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga, 528. str.

277 CsML, SzVT Tü. jkv. 5. knjiga 27. travnja 1750. 396. str.

278 Živko Mandić n. dj. 197.

279 Kuruci su bili vojnici odani Franji Rákócziju, dakle carevi protivnici, tj. „odmetnici”.

280 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc n. dj. 91. (Pag 41. br. 177.)

281 Ivan i Jovan su u latinskim izvorima upisivani pod imenom Joanes, a u mađarskima kao János. Tako su primjerice srpski pjesnik Zmaj Jova Jovanović, ili pak hrvatski političar Jovan Živković u izvorima spominju pod imenom János (Jovanovics, odnosno Zsivkovics).

282 CsML, SzVT Tü. jkv. 5. knjiga, 94. str.

283 http://www.freeweb.hu/petritycsalad/page7.htm

284 Izvor: http://www.freeweb.hu/petritycsalad/page7.htm

285 Ibid. 393. p.

286 Živko Mandić n. dj. 242. p

287 Živko Mandić n. dj. 324. p.

288 Szeged története II. Ured. Farkas, József. 111. p.

289 Živko Mandić n. dj. 244. p.

290 Ibid.

291 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc n. dj. 85. (Pag. 31. br. l36.).

292 Könyves J. /Reizner J./ n. dj. br. 82. 23. ožujka 1890. 5. p.

293 Ruszoly, József n. dj. 29. Usp. Bratinka, József — Szigeti, Ferenc n. dj. 144. p.

294 Habermann, Gusztáv, n. dj. 241. p.

295 Kenéz Győző — Szakály Ferenc n. dj. 92. (Pag. 43. br. 185.).

296 Živko Mandić n. dj. 277. p.

297 CsML, SzVT Tü. jkv. 3. knjiga, 23. lipnja 1738. 347. str.

298 Ibid. 570. str.

299 Živko Mandić n. dj. 392. p.

300 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc n. dj. 74. (Pag. 13. br. 61.).

301 Ibid. 127. (Pag. 126. br. 454.). Rácz Siván je po svemu sudeći bilo pomađareno ime nekog Srbina Živana, jer u prijevodu upravo to znači.

302 Bratinka, József — Szigeti, Ferenc n. dj. 120. p.

303 Izvor: http://www.bucsujaras.hu/szeged/

304 Reizner, János (Könyves J.) n. dj. br. 95. 6., 7. travnja 1890.

305 Izvor: http://siskovich.freeweb.hu/szulohaz.htm  Originalni portret nalazi se u segedinskom muzeju Fekete Ház.

306 Živko Mandić n. dj. 349. p.

307 Kenéz, Győző — Szakály, Ferenc n. dj. 88. (Pag. 36. Br. 154.).

308 Ibid. 91. (Pag. 41. Br. 176.).

309 Ibid. 77–78. (Pag, 20. Br. 91.).

310 Bratinka, József — Szigeti, Ferenc n. dj. 100. p.

311 Ibid. 101. p.

312 Ibid. 104. p.

313 Ruszoly, József n. dj. 30. p.

314 Izvor: Tanácsi iratok 807/1835.

315 Nakon izumiranja muške grane obitelji Haruckern imetak ove obitelji, te zajedno s njim i imetak Josipa Šiškovića naslijedile su obitelji baruna Wenckheima, grofa Károlyia te grofa Stockhammera.

316 Taj se događaj naziva Siculicidium ili mađarski madéfalvi vérengzés (madéfalvi veszedelem), a prethodio mu je pokušaj generala Adolfa Buccowa da u Erdelju ustroji dvije sekeljske i dvije rumunjske graničarske pukovnije. Kako su Sekeljci željeli sačuvati svoje povlastice i autonomiju to su odbili sudjelovati u prisilnoj mobilizaciji. Kraljica Marija Terezija je na to smijenila generala Buccowa i na njegovo mjesto je imenovala podmaršala Šiškovića koji je izdao zapovijed za napad na Madéfalvu u kojoj su se skupili vođe Sekeljaca radi vijećanja. Poslije iznenadnog napada Sekeljci su pokušali pobjeći, ali su mnogi izginuli ili od oružja ili od utapanja u smrznutom Oltu kada su pokušali prijeći preko zaleđene rijeke.

317 Reizner, János: Szeged története III. 101. p.

318 Izvor: http://siskovich.freeweb.hu/szulohaz.htm

319 Na moje dosadašnje publikacije i istraživanja, članovi obitelji Tombácz različito su reagirali. Pojedini su, pozivajući se na predaju, izjavili da je obitelj u Segedin stigla „negdje s Balkana”, bježeći od Turaka. Premda nisu mogli ukazati ni na jednu konkretnu činjenicu, nisu isključili mogućnost da je obitelj „mogla biti i hrvatska”, dok su drugi pripadnici obitelji mišljenja da nije opravdano obitelj Tombácz uvrstiti među segedinske Dalmatine, budući da se radi o staroj segedinskoj mađarskoj obitelji koja se bavila brodogradnjom (što i ja tvrdim). Na temelju iznesenoga jasno je da obitelj Tombac nije dijelila sudbinu Dalmatina, ali unatoč tomu mislim da su podrijetlom bili Bunjevci.

320 Živko Mandić n. dj. 390. p.

321 Izvor: Magyar Életrajzi Lexikon. http://mek.niif.hu/00300/00355/html/ABC16241/16612.htm

322 Svi mađarski autori se slažu da je Vedreš bio Hrvat, a spominju i da se doselio iz Hrvatske. Međutim, postoje razlike glede mjesta njegova podrijetla. Naime, pojedini izvori spominju naselje Galgóc kao mjesto odakle potječu Vedreši, ali ono se nalazi na području današnje Slovačke (Hlohovec, njemački naziv gradića je Freistadt) u županiji Nyitra, dakle, nije u Hrvatskoj. János Reizner n. dj. I. sv. 368. p. spominje da su Vedreši podrijetlom iz mjesta Glogócz koje se nalazi u Hrvatskoj, a koje bi odgovaralo današjem Glogovcu kraj Koprivničkih Brega. To naselje je vjerojatno identično s mjestom Glogov Zdenac (Glogow Zdenacz) koje se ranije spominje u izvorima.

323 Bálint Sándor: A szögedi nemzet. A szegedi nagytáj népélete. Első rész. A Móra Ferenc Múzeum Évkönyve 1974/75-2., Szeged, 1976., 27, 28. p.

324 Živko Mandić n. dj. 354. p.

325 Vidi Farkas J.: Szeged története. II., III. sv.

326 Živko Mandić n. dj. 324. p.

327 Vidi HEGYI, ANDRÁS ured.: Deszk története és néprajza. Szeged–Deszk, 1984.

328 Živko Mandić n. dj. 311. p.

329 Ibid. 390. p.

330 Kenéz Győző — Szakály Ferenc i. m. 82–83. (Pag. 27. 120. sz.).

331 Reizner, János (Könyves J.) n. dj. br. 95. 6. travnja 1890. 8. p.

332 Živko Mandić n. dj. 411–413. p.